Crnoguzi div

“Osjećam se potpuno prazno, kao da ne postojim, kao da nemam nikakve stvarne veze ni sa kojim živim bicem. Kao da moje radnje ne utječu na druge ljude, kao da ne mogu prouzročiti bol i patnju. Nemam apsolutno nikakve volje za bilo što osim najnužnijeg za preživljavanje. Vrtim se u krug uvijek isti ritual jedenja spavanja i dosađivanja. Osjecaji su me napustili, razum me napustio, tu su još poznanici i prijatelji koje ne mogu izbjeći, ali koje srećem samo na površini. I oni uzrokuju lagane valove na oceanu moje ravnodušnosti, valove koji ne mogu ništa pokrenuti, na kojima ni patuljci ne mogu surfati. Jadna sam, ne obavljam svoje obveze, ne brinem se o higjeni, ne mogu se čak više niti nasmijati kako treba, kad se smijem podsjecam samu sebe na hijenu, na hijenu na antidepresivima. Kad bi barem dobila nekakvu vijest o Gvemiru… Zar on nimalo ne mari za mene? Samo maleni nagovješataj, sitan znak, bilo što. To bi sve promijenilo…” – razmišljala je Tealin Fedora čekajući u malenom bistrou prijatelja Koviana, inače najboljeg prijatelja Gvemira, čovjeka za kojim već dugo pati, kojeg već dugo voli, o kojem sanja, za kim čezne, o kojem neprestano misli…

Napokon je, sa deset minuta zakašnjenja stigao Kovian, nije se ispričao, nije se osjećao neugodno, bio je razdragan, veseo, duboko samozadovoljan, sretan, opčinjen sobom, začinjen svojim sebstvom, pun sebe, opijen dražima vlastite pojavnosti, opojen treperavim blještavilom posebnosti  svoga karaktera koju je tako rado sebi primišljao …

Ona je ponovo razmišljala, dok su naručivali hranu, mislila je “ne smijem srljati, ne smijem mu dati do znanja koliko mi je stalo do Gvemira, moram početi polako, potom skrenuti razgovor na Gvemira…”

“Pa, Koviane Maslovski, druže moj! Kako teče tvoja rijeka života? Kako žubori tvoj životni potočić? Kamo smjeraju golfske struje mora tvoje sudbine? Inače, još voziš onog starog golfa?” – započne ležerno razgovor Tealin Fedora.

“Eh draga moja! Cvijetiću kočoperni s livade vrutaka i životnih pojila smjerne ležernosti, dragoljubne mirodobnosti… Koji kurac ja pričam? Izvini, u zadnje vrijeme previše čitam Shakespeara.. Baš sam neki dan pričao o tebi s Gvemirom. Sjećaš se njega? On zapravo ima jednu poruku za tebe…” – reče Kovian.

Tealin je zamalo srce iskočilo, počelo je divljački lupati,kao da su joj se klijetke bacile na šutku, na sam spomen imena tog rockera Gvemira, snažno, lijepog, zgodnom, muževnog Gvemira.. Nije mogla vjerovati da se stvari ovako razvijaju! Zar Gvemir stvarno misli na nju? Što bi joj to mogao poručiti…

“Ma daj! Gvemir kažeš? Pa što poručuje Gvemir kuća stara?”

“Pa, malo smo razgovarali, onako ležerno uz pivo, Velebitsko jasno, usput znaš li da se Velbitsko pivo proizvodi u pivovari ‘Ličanka‘ koja zdravu ličku vodu crpi iz poznatog vrila ‘Ričine‘ u podnožju Velebita?”

“Ma daj? Nego, nešto si spominjao Gvemirovu poruku meni?” reče Tealin nastojeći vratiti razgovor na njoj bitnu temu.

“Oh da! Čekaj! Ah da! Ja i Gvemir smo razgovarali uz Velebitsko pivo, sjajno pivo znaš? Pogotovo tamno! Kakva aroma! Kakav okus! Milina, znaš li da kad potegneš prvi gutljaj..”

“Koviane!” – naglo ga prekine Tealin “Znaš dobro da sam nemali broj puta i sama pila Velebitsko pivo! Reci mi što mi Gvemir poručuje!”

“Opa!Kako smo znatiželjni! A što tebe Tealin, mila moja toliko zanima što Gvemir misli? Ha, srce?”

“Ma ništa, samo onako…” slaže Tealin nabrzinu, kao da slaže rubickovu kocku.

“No dobro, reći ću ti što je sve podli Gvemir o tebi izlagao!?”

“Izlagao?!” – začudi se Tealin

“Pa da! Izlagao u smislu govorio laži, neistine, ne izlagao kao izlagao kao netko tko izlaže svoju zbirku umjetnina!”

“Ma da to mi je jasno Koviane!” reće iznervirano Tealin, čudeći se koliki je zapravo idiot njen sugovornik.

“Malo se šalim Tealin, dušice, nije on ništa lagao, samo mi je rekao da ti nešto poručim” reče Kovian i počne polako žvakati svoje palačinke, gledajući sjetno u beskrajna nebeska prostranstva.

Tealin najprije čekala pet minuta, zatim je polako kuckala noktima po stolu, zatim se nakašljala, zatim je glasno podrignula, no bez učinka, Kovian je i dalje bio zamišljen i zagledan u daljinu.Kad je već izgubila svaku nadu Kovian je progovorio.

“O čemu sam ono govorio Tealin, srce?” upita.

“O poruci koju Gvemir ima za mene..”

“Ah da, zapravo ti je poručio nešto dosta kratko i sažeto…”

“mhm…” Tealin je već bila jako ljuta i razmišljala je koliko bi joj vremena trebalo da pošadom koju je držala u ruci prereže Kovianov vrat…

“Što je rekao Koviane?”

“Pa kao što rekoh poručio ti je nešto doista sažeto, i koncizno.” “Što to Koviane?”

“Mogao bih njegovu poruku opisati kao jezgrovitu poruku koja pogađa u srž stvari…”

Tealin je već krv vrila u žilama, u njenim mislima gomila bijesnih vikinga okrutno je sodomizirala i gomorizirala Koviana.

“Tu poruku nije poetski sastavio, mada smatram da da ona sadrži poruku koja se dadne poetski izraziti, jedno duboko, kontemplativno i nadasve osjećajno zapažanje…”

U Tealinim mislima vikinzima se pridružila američka avijacija koja je bacala bombe, tomahawke i ostala čuda na Koviana. Jedva se suzdržavala da ga ne zadavi.

“… i prije nego prijeđem na stvar Tealin, mila, moram izraziti svoje duboko zgražanje nad činjenicom da…”

“KOVIANE MASLOVSKI NE KAŽEŠ LI MI ISTOG TRENA ŠTO MI GVEMIR PORUČUJE ISKOPAT ĆU TI OČI OVOM VILICOM!!!” urlikne Tealin damski.

“No dobro,dobro… Gvemir ti poručuje da..”

Tealin je duboko udahnula, bila je jako uzbuđena, sva njena koncentracija, usredotočenost, usredsređenost, pažnja bila je usredotočena na Kovianove usnice koje su se upravo spremale oblikovati poruku koju je ljupka Tealin čekala godinama. Bila je strašno napeta, u trenu je sve odlučila oprostiti Kovianu, ushićena što će napokon čuti …

U taj trenutak avion se zabio u bistro i svi su na mjestu poginuli.

The End!

Autor : R.