Proza u prozi


Dan je bio uobičajen, trajao je 24 sata. Probudio sam se u krevetu, pokriven dekom. Onda sam ustao i nevoljko odteturao do zahoda, piš piš, trljanje zubi. Čokolino, eh čokolino. Stari moj koja dobra klopa ej! I ništa … Sutra će biti uobičajno, trajat će 24 sata, zaspat ću u krevetu, pokriven dekom. Prije toga, piš piš, trljanje zubi. Gašenje CMC-a, na kojem Daniela Martinović pjeva “Dani su bez broja, okusa i boja … “. Nisi u pravu Danijela, dani su s brojem ( datum ), okusom ( čokolino ) i bojom ( žutom, piš piš ). Preksutra će biti jedno najobičnije prekosutra, doći će poslije sutra, kao što su i sva ostala prekosutra radila. Nikad se još nije dogodilo, od kad ja pratim, da je prekosutra došlo prije sutra. I tako živim prošlost svoje budućnosti, jučer po jučer …

Ljudi smo i strepimo jer život ima rok trajanja, ali imaju ga i jogurti, svježe mlijeko,
pakirane sardine i pudinzi pa ne čuješ njih da se žale!

 

lives_india54

p.s.: napisao sam najbolju kratku priču u svom životu, ovo očito nije ta.

 

Ostavi komentar

Porin


ova je bolja

Mladi činovnik vrludao je hodnikom pokušavajući se prisjetiti gdje se nalaze vrata na koja treba pokucati. Posljednji put je bio u prostoriji iza tih vrata prije godinu dana. Posao koji je trebao obaviti bio je formalnost. Nije bio raspoložen, uostalom nisu ga ni pitali je li raspoložen, ni kako je raspoložen, a ponajmanje ih je bilo briga za što je raspoložen. 2,400 kuna na računu svakog  mjeseca smatrali su sasvim dovoljnom količinom tetošenja.”Mislim da su ova.”, rutinski je pokucao na vrata na način koji odaje da vješto barata drevnom vještinom kucanja na vrata, koja se prenosi s pokoljenja na pokoljenje od kad su se ljudi prvi put susreli s vratima. “Kuc – kuc”, odvrate vrata tupo. “Tko je sad?!”,  gnjevno je podviknuo pospani vlasnik promuklih glasnica s druge strane vrata. “Gospodine, Marko je. Ono je doba godine … znate što moramo obaviti.”, rekao je Marko samouvjereno, znao je da će naići na otpor i da mora biti uporan. “Daj mali bježi! Vrati se za par sati, dana … tisućljeća.”, režao je pospani starac hrapavog vokala i uzrujao svog cimera koji se s hodalicom u rukama odmetnuo u potragu za naočalama. “Ma daj pusti ga unutra. Znaš da se to mora obaviti.”, rekao je cimer. “Možda bude lakše nego sam očekivao”, pomisli Marko. Sjeo je s obrascima u ruci nasuprot dva greza fosila, točno između naslonjača na kojima su se smjestili i televizora. Pokušao se postaviti tako da im što više zakloni pogled na ekran koji je prenosio scene iz popularne španjolske dramske serije. “Gospodo, nužno je popuniti ovih nekoliko obrazaca. Zamolio bih vas da mi poklonite dostatnu pažnju kako bi ovaj posao izveli što je brže i kvalitetnije moguće … “, započeo je ozbiljno . “Mali, ne seri nego požuri!”, prekinuo ga ćelavac gustih obrva, a sjedi se brkonja nadovezao. “Stavi malog Tončija za pjesmu godine, nešto što mu je najpopularnije, ostalo popuni sam. Stavi nekoga tko je sad popularan među vama mladima.”, uputi ga. “Ivan Zak?”, pokuša Marko. “Može, stavi malog Jacquesa, gledam ga na Voice-u, odličan mi je.”, prihvati. “Čekajte…”, zbunjeno će Marko. “Gotovo je sad, dao si svoj prijedlog. Reci mi gdje je onaj benzinac, jel’ snimio išta novo?”, upitao je gustoobrvati ćelonja .”Oprostite koji benzinac?”, upitao ga je Marko. “On mene to stvarno pita?! Vidi ga kako je neupućen, jadna mu majka, otac, baka, djed i svi unazad do Adama i Eve. Bože oslobodi me kuge, rata i ove budale…”, sipao je kiselinu starac umakavši dvopek u čaj.”Onaj žgoljavi, pristojni… M.. M.. Maxim..”, sijedobrk se nadovezao, naprežući pritom podjednako mozak i bokove ne bi li bolje vidio što se događa na televizoru iza Marka. “Massimo, gospodine?”, dosjetio se Marko. “E taj! Dobro, istina da je malo promukao, ali vidi se da je dobro odgojen. Idemo dalje, za repere stavi ona tri narkomana iz Splita: onaj debeli i druga dva. Stavi i one ćelavce iz pivovare. Koji su ono još dobri?”, zastao je brkat sijeđan . “Dječaci?”, upita Marko. “Poslije ćemo albume za djecu … “, reče zamišljeni sijedonja, ali se predomisli. “Ma, zapravo odmah piši: Klinci s Ribnjaka, Zagrebački Mališani i oni što mi ih moja unučica voli … Zvijezde, zvjezdice?”. “Gospodine, zvjezdice su televizijski show na …”, Marko je pokušao objasniti. “E pa i moj unuk kaže da su show, stavi ih svakako da se djeca vesele.”, podržao je gustoobrvasti sijedonju i nastavio srkati čaj. “Slušaj dalje. U rokere ćeš mi staviti Bijele Strijele, Grupu 220 i Delfine . Za najbolju žensku vokalnu izvedbu mi stavi Radojku Šverko, Ljupku Dimitrovsku, ma možeš i malu Zoricu Kondžu ubacit.”, nabrajao je sijedi u zanosu.  Marko ga je gledao razrogačenih očiju, na trenutak je pomislio da je ponovo na konzultacijama kod svog mentora na studiju arheologije. “Gospodine, ni oni, ni one već godinama…” . “Ma što mi govoriš pikavče?! Baš nemamo sreće, da ove godine ništa ne objave. Koga još ima?”, razljutio se sijedi . “A ništa, onda ćemo za rokere Atomsko Sklonište, Azru i KUD Idijote, malo su žešći ali nemamo izbora …”, pomogao mu prijatelj  raščupanih obrva, pa se vratio na čaj. “Ni oni, eto, baš ove godine nisu ništa objavili…”, rekao je Marko trudeći se ne zvučati previše sarkastično . “Hmm… čudno mi je to, jesi siguran šmrkljavče? Ajde što je tu je … Koje bi ti švrćo stavio? Valjda i ti imaš radio?”, pitao ga je ljut što se opet mora odvajati od dvopeka, dvopek mu je bio puno interesantniji od Marka. “Pa od aktualnih, odlični su The Bambi Molesters, Kundyak Mezhie , Scarlet Notes, Darkvud, Bebe na Vole … “, nabrajao je Marko. “Stani, ne može! Pa ovo je nagrada za hrvatske izvođače, ne smijemo strane nominirat. To je varanje, ljudi će prostestirati!”, oštro je Marka ukorio sijedi djedica. “Ali…”. “Nema ali! Prekriži sve to.Tih beba si se dobro sjetio, njih ubaci u ovu dječju kategoriju. Daj nam neke druge rokere.”, naredio je vlasnik obrvatog gustiša.”Hmm… Nosači zvuka, M.O.R.T., Vlasta Popić, Sila nečista…”, pokušao je Marko . “Dobro je! To ih je dosta, stavi Vlastu i malog Morta i stavi Silu nečistu…”, bio je zadovoljan gustoobrvasti stari čajopdžija, inače ljubitelj dobrog dvopeka. “Nabijem i vas i te nove izraze, ne kaže se nosači zvuka, nego album ili ploča.”, protestirao je onaj sijedi protiv novih izraza, i primjetio “Čuo sam da je Šerbedžija počeo pjevati, nisam znao da je roker i da mu se bend zove po Matanovoj ženi.” .”Može li za žensku vokalnu izvedbu Sara Renar, Nina Kraljić, Nina Romić, Lovley Quinces?”, vratio se Marko na ženske vokale.”Sara i ove dvije Nine može, a ta zadnja ne može. Rečeno ti je da nema stranih.”, pristao je čajavac. “A što kažete da umjesto nje stavimo Dunju Ercegović?”, pokušao se Marko rugati. “Može mala Dunja, ona je ionako puno bolja od te.”, otpovrne čajavi. “Što ćemo za najbolju izvedbu uživo? Valentino Bošković na Vidovoj Gori?”, ljutio se Marko koji je samo htio sve što prije završiti. “A što pitaš gluposti, stavi Mišu, stavi i Arsena, ne možemo bez njih, a Valentino ionako najvjerojatnije neće moći doći na dodjelu …”, složili su se obojica. “Ali Arsen je nedavno preminuo…”, rekao je Marko. Naborani dvojac vijest je šokirala, plakali su kao kišna godina. Marka je prizor dirnuo, Arsenovu veličinu potvrdila mu je i činjenica da ga iz mozgova koji su popunili te pognute, ridajuće tikve shrvanih djedica nije uspio izbrisati niti taj bezobzirni gospodin Alzheimer koji se u njima smjestio. Otišao je iz sobe i ostavio ih u njoj neutješne, znao je da će ih nevjerica zbog teške  tragedije na neko vrijeme učiniti nesposobnima da dovrše posao. Ostavši sami u sobi snuždeni starci duboko su se zamislili i zabrinuli. “Koga ćemo, sto mu gromova sada nagrađivati kad Arsena nema?!  Morat ćemo početi slušati CMC ili ostati bez posla.”

Autor R

Objavljeno u prozno propupavanje | Ostavi komentar

besplatna politička satira po narudžbi


high_live_wall

– Znači, ako sam ja dao 30 kuna, a kava s mlijekom dođe 11 kuna, a ti si dao 15 kuna i koka kola dođe 13 kuna, koliko onda svaki od nas mora uzeti kusura? – Ali što ako ti nisi dao 30 kuna? – Pretpostavimo da jesam, a novac je dug, jesmo li mi dužni uvesti druge u dugove? – Da, ako im mi damo naš novac koji je dug,  jer je sav novac dug, onda su oni u većim dugovima. Moralna nam je dužnost da druge ne uvodimo u novčane dugove.

Takvim razmišljanjem vođeni, vodeći ekonomski stručnjaci stranke pobjegli su iz kafića ne plativši račun. Dok su trčali ulicama glavnog grada obasjani suncem čije su se zrake probijale kroz zbijene oblake i odbijajući se od stakala zgrade privredne banke zlokobno padale na leće njihovih sunčanih naočala, jednom od njih zazvonio je telefon. -Halo? – Oprostite što Vas gnjavim, ali mislim da ste Vi osoba koja bi mi mogla pomoći. – Da, recite što Vas muči? -Imam jedan mali problem, digao sam kredit u njemačkoj banci u švicarskim francima i sad nemam dovoljno hrvatskih kuna i zbog toga mi banka prijeti oduzeti apartman za češke turiste? -Vidim da imate međunarodni problem! Možete li mi malo pobliže objasniti situaciju? – Naime, mjesečna primanja su mi 200 kuna koje mi šalje baka iz Čakovca, podigao sam kredit od milijardu britanskih funti na 15 godina, a kada ga nisam mogao vraćati uzeo sam još jedan kredit od 20 bilijuna švicarskih franaka na 10 godina kako bih mogao vratiti prethodni kredit i sada zbog valutne klauzule dug mi je narastao kao Shaquile O’Neal u pubertetu. Sve bi bilo u redu da mi sad banka ne prijeti deložirati psa iz kućice u dvorištu, a to mu je jadnom jedina nekretnina a nažalost je bio spreman biti jamac za kredit. Pas je stvarno čovjekov najbolji prijatelj! – Ne brinite gospodine, učinit ćemo sve što je u našoj moći.

Hitro su okupili ekipu i krenuli u pomoć živim bićima u nevolji. – Koliko još do kućice? – Evo još malo, a još malo i izbori su, još malo i preuzet ćemo vlast! – Jeste li sigurni da ćemo uspjeti izboriti dovoljno mandata u saboru iako izlazimo samostalno na izbore? – Hmm.. neće biti lako! Mediji su u vlasti banaka protiv kojih se borimo, zato smo u medijskoj blokadi! Kako drugačije objasniti to da politička opcija koja nije među tri najpopularnije u državi, niti ima ijedan mandat u saboru, u vremenu kada nije počela predizborna kampanja gotovo pa i nema pristup mainstream medijima ?! – Zaista pravu ste! – Ali ipak ćemo doći na vlast, narod ne može ostati slijep pored zdravih očiju, gluh pored zdravih ušiju, nijem pored zdravih ustiju, nepokretan pored zdravih udova, ošišan pored duge kose, a pogotovo ne može ostati obrijan pored duge brade i brkova! – Što ćemo učiniti nakon što dođemo na vlast? – Najprije ćemo pozvati sve građane da povuku sav novac sa štednje, što će dovesti do propasti banaka jer one neće moći ispuniti sve te zahtjeve, banke će biti u dugovima pa ćemo ih mi onda kupiti i bit će u našoj vlasti. Onda ćemo tiskati novac i svi će imati dovoljno! – U pravu ste, problem je u našoj državi to što narod nema novaca, jednostavno naprintajmo novac i dajmo im ga! Onda će svi biti sretni. – Vidim da si počeo shvaćati problematiku. Ali stvari nisu tako jednostavne, radi se o tome da je narodna banka mjenjačnica i da nemamo vlast nad tiskanjem vlastitog novca nego on može ući u opticaj samo kada se netko zaduži kod stranih banaka, posljedično imamo nerealni tečaj. Ukratko radi se o sličnom ekonomskom modelu koji je imala Argentina prije sloma. – Ali što sve to znači? – Nemam pojma, ali pročitao sam u nekoj knjizi i dobro mi zvuči. – Ali predsjedniče … – Šuti, eno kućice!

-Hvala bogu došli ste! – Naša stranka se ne izjašnjava po religijskim pitanjima. – Hvala sudbini došli ste! – Naša stranka se ne izjašnjava o pitanju determinizma i slobode volje. – Hvala nebesima stigli ste! – Naša stranka se ne izjašnjava o meteorološkim pitanjima. – Hvala vam što ste došli! – Nema na čemu!

-Eno policije, zbijmo redove! – Gospodo, ovdje se ima deložirati pas Fido, imam ovdje sudski nalog. -Koji Fido? – Ne pravite se ludi, što se ovdje događa? – Ma ništa, vrtna zabava. -Gospodo brojim do tri, a onda rafalna paljba iz pljuca s kalibrom 44. – Naše je temeljno ljudsko pravo na miran prosvjed. A ne bankin na nezasluženi posjed! E, ovo moram zapisat, dobro će doći za slogan! – 2,3 paljba!

Navik on živi ki zgine pošteno! Kad nepravda postane zakon, otpor postane dužnost. Tko nije našao ono za što vrijedi umrijeti, taj ne zna ni zašto treba živjeti. Strah vodi u gnjev, gnjev vodi u mržnju, mržnja vodi u patnju, put prema mračnoj strani je to! Tko zna zna, ko ne zna dva. Nije sve u ljubavi, ima nešto i u strahu od side. Nemoj ništa silom, uzmi veći čekić! Ko pod drugim jamu kopa? Bager.

by Instrumentalizirana  Marioneta

Ostavi komentar

Vijest dana: Maja Šuput poljubila maturanta!


maja650_835037S1

Glavna novost u svim svjetskim medijima ovih dana je poljubac koji je Maja Šuput (59),poznata hrvatsko-srpsko-novozelandska kantautorica, udijelila maturantu Josipu(73) iz Karlovca. Britanski BBC posvetio je tom događaju posebnu emisiju u kojoj su na okruglom stolu najprominentniji intelektualci raspravljali o tom nemilom događaju. Richard Dawkins, Daniel Dennett, Stephen Jay Gould, Stephen Hawking i Mel C iz Spice Girls samo su neki od dežurnih pametnjakovića koji su se priključili javnoj raspravi. Britanska je javnost podijeljena i zasigurno će se, na neko vrijeme, zaboraviti debata oko utjecaja i uloge useljenika iz afričkih zemalja koje je Velika Britanija kao članica EU dužna primiti. CNN već 72 sata ne prestaje izvještavati o tom događaju, karlovačke su ulice preplavljene njihovim novinarima koji pokušavaju doznati nove detalje. Ispituju se prolaznici, pita se stanovnike za dojmove, provode se ankete. Američki je predsjednik B. Obama ,posebnim obraćanjem naciji, svrnuo pažnju na ovaj nemili događaj. Američko je društvo, sa svojom višestoljetnom demokracijom, ipak nespremno dočekalo ovakav novitet. S jedne strane militantne anarhističke skupine napadaju studente na sveučilištima i pale crkve, dok su s druge strane u nekim saveznim državama prestali prosvjedi protiv policijskog nasilja nad crnačkim stanovništvom te su ljudi uvjereni da ovaj Majin čin označuje prekretnicu i utire put sveopćoj i bezuvjetnoj ljubavi među ljudima svih vjera, rasa, nacionalnosti pa čak i svih spolova. Na drugoj se strani svijeta, na ekranima Al Jazeere, vode burne polemike. Vodeći arapski intelektualci pokušavaju proniknuti kakav će utjecaj ova događaj imati na paletinsko izraleske odnose. U Africi je Boko Haram najavio sedmodnevno prekidanje svih vrsta oružanih sukoba, dok ne razmotre svoje ciljeve u svijetlu nedavnih događaja na karlovačkoj norijadi. Kina pak bilježi pad trgovinskog prometa i po svemu sudeći ovaj će se događaj izrazito negativno odraziti na njihovu ekonomiju. Vladimir Putin uputio je prosvjednu notu UNu i malonogometnom savezu Podgorice. Gruzija od NATOa traži vojnu intervenciju. Severina je obijavila preko milijun selfija na instagramu samo u zadnjih pola sata, pokušavajući se barem nekako domoći pozornosti makar lokalnih medija. Dramatično je, naravno, i u okvirima lijepe naše. Filozofski fakultet sveučilišta u Rijeci pokrenuo je dvotjedni simpozij radnog naziva “Maja Šuput – problem današnjice i izazov sutrašnjice”. Žarko Puhovski objavio je zapažen članak u časopisu Filozofska pretraživanja “18 mi je godina Hegelovu misao još nisam pojmila”. Još uvijek se čeka rekacija premijera Zdravka Milanovića, ali kako doznajemo od viskog izvora u vladi (197 cm) Zoran nagađa da se Maja samo željela riješiti napornog maturanta. U susjednoj nam Srbiji Vojislav Šešelj se prisjeća kako je njega Ceca Raznatović potapšala po ramenu kad je imao samo 6 godina, te kako je zbog tog događaja Partizan zamalo ispao u drugu ligu. Zanimljive su i reakcije vjerskih vođa, pristaše Islama ne odobravaju Majin postupak, dok njegova ekscelencija papa Franjo pozdravlja ovaj čin mira i ljubavi. No mislim da su sva zbivanja i njihovu važnost najbolje saželi istaknuti slovenski intelektualac Slavoj Žižek koji je jednostavno ostao bez riječi i mali Pero iz vrtića Radost u Zadru koji je rekao “Nesumnjivo se može govoriti o izvanrednom događaju koji će formirati i transoformirati sve događaje na našoj planeti u milenijima koji dolaze, ako ne i šire, ako ne i duže!” .  S vrha Mt. Everest na Himalaji, za dnevnik HRTa, Edi Škovrlj.

Autor R

Ostavi komentar

Pade!


falling-05

Stajali smo na rubu provalije i zurili u bezdan. “Bez daljnjega, treba se baciti dolje.”  – rekla je. “To ti je rupa bez dna, samo ćeš padati cijelu vječnost.” – rekao sam. “Po čemu se to razlikuje od veze s tobom?” – radoznalo je priupitala. “Razlika ti je u tome što je u jednom slučaju riječ o padanju a u drugom o propadanju.” – dubokoumno sam odvratio. “Glup si.” – dubokoumno je otpovrnila. I tako smo zurili dalje. “Što čekaš?” – upitah. “I ja se pitam.” – reče ona i skoči. “Eto, sad moram nać novu curu.” – pomislio sam i otišao do grada.  U gradu sam naletio na prijatelja i rekao mu da mi je cura propala. “Što je bilo?” – pristojno je upitao. “Skočila je u provaliju.” – informirao sam ga. “Sigurno si je gurnuo.” – uvjereno je rekao prijatelj. “Nisam.” – rekao sam. “Koga briga uostalom. Gravitacija je kriva. Da nje nije bilo, ne bi pala.”  – stručno je primjetio. “Kako napreduje tvoj doktorat iz fizike?” – zanimao sam se. “Nikako!” – spremno je odgovorio. “Kako to?” – upitao sam ga zapanjen. “Pa studiram veterinu i nikad mi nije dobro išla fizika.” – požalio se. “Ne daj da te to spriječi!” – ohrabrio sam ga. “Imaš pravo.” – rekao je. “Daj pet!” – pozvao sam ga dižući desnicu. “Evo!” – reče i pljesne me po dlanu. “Nego, što ima kod tebe još? Pišeš li onaj blog? Kako se ono zove? Plameno prokuhavanje?” – hinio je radoznalost. “Pipavo propupavanje, da pišem.” – informativno odgovorih. “I? Jesi napisao što nova?” – upita on hineći radoznalost. “A evo, baš sam napisao priču o tom kako mi je cura pala u provaliju, pa sam otišao do grada i popričao s frendom.” – odgovorih. ” Ne znam kako ti padaju na pamet takve ideje!” – odvrati sarkastično. “A kako? Padaju mi ko cura u provaliju!” – rekoh. “Slušaj, drago mi je da sam te vidio, ali moram na finu platit račune.” – reče i ode u finu platit račune. Kad je došao na finu susreo je prijatelja. “Ej di si!” – reče prijatelj prijatelja ugledavši ga. “Ej tu sam!” – odvrati nadahnuto prijatelj.  “Što ima? Gdje si bio? S kim si pio? Kog si ljubio?” – upita prijateljev prijatelj. “A evo, probudio se i krenuo ovamo platiti račune. Putem sam sreo prijatelja.” – reče prijatelj. “Kojeg prijatelja? Znam li ga ja?” – upita prijateljev prijatelj. “A znaš ga iz viđenja, imate zajedničke prijatelje. To ti je onaj što je kupio žirafu i drži je u dvorištu.” – objasni mu prijatelj. “Ah taj! Znam ga iz viđenja, vidio sam mu profilnu sliku na facebooku. Slikao se s žirafom.” – reče prijateljev prijatelj razmećući se svojim poznavanjem materije . “Što ima kod njega?” – nastavi prijateljev prijatelj.  ” A eno, cura mu se bacila niz provaliju.” – reče prijatelj. “Još jedna?” – začuđeno će prijateljev prijatelj. “Da, još jedna… Ovo je treća koja se bacila … ovaj tjedan.” – reče prijatelj svom prijatelju o curama svog prijatelja. “Ima li on koju bivšu curu da se nije bacila u provaliju?” – upita prijateljev prijatelj hineći radoznalost. “Pa, tehnički mu nisu bivše cure. Nisu prekinule s njim, samo su skočile.” – razjasni mu prijatelj. “Eto na!” – inteligentno primjeti prijateljev prijatelj. Plativši svoje račune, prijateljev prijatelj pozdravi mog prijatelja i krene u dućan. Pred dućanom sretne drugog prijatelja. “Zdravo drugi prijatelju!” – reče prijateljev prijatelj. “Oh zdravo prijatelju!” – odvrati prijatelj prijateljevog prijatelja. “Znaš što? Sreo sam prijatelja i rekao mi je da je njegovom prijatelju cura skočila u provaliju.” – reče prijateljev prijatelj. “Koji je to prijateljev prijatelj?” – upita prijatelj prijateljevog prijatelja. “To ti je onaj što ima žirafu.” – reče mu prijateljev prijatelj. “Hmm.. jel to onaj koji ima jednu nogu i kad ga pitaju kako ju je izgubio, odvrati da nema pojma gdje ju je zadnji put stavio?” – upita prijatelj prijateljevog prijatelja. “To ti je taj.” – odvrati mu prijateljev prijatelj. “Svašta!” – reče pronicljivo prijatelj prijateljevog prijatelja. Kad su još malo popričali o nekim drugim ljudima koji nemaju žirafu, jednu nogu manjka i cure koje skaču u provaliju, rastali su se.  Tada je prijatelj prijateljevog prijatelja naletio na svoga druga.  Ali to je neka druga priča …

Autor R

Ostavi komentar

Proljeće je u Engleskoj


Proljeće je u Engleskoj
Ptice kašlju s golih stabala
Proljeće je u Engleskoj
Vjetar ga siluje u
Kotlu isparavajućeg curryja
Proljeće je u Engleskoj
Hipsteri Kinezi bicikliraju
Pustim ulicama Leicestershirea
U taktovima tikka masala gangsta rapa
Proljeće je u Engleskoj
Volani cvokoću s pogrešne strane
Stranci hodaju pogrešnom stranom
Sudaraju se s viktorijanskim namćorima
Koji uvijek hodaju ispravnom stranom
I caklenih očiju gledaju u oblake
Oblačurde sive debele kišne
Proljeće je u Engleskoj
I Churchillov kip pljuca
Golublja govna s krumpirastog nosa
Proljeće je u Engleskoj
Zadavljeno rukama Lorda Lucana
Pod ružičastim šeširićem namrštene kraljice
Proljeće je u Engleskoj
Rojevi mušica zastaju u grlu
Vjeverice ispiru svoja siva krzna a
Konji paradiraju u bademantilima
Proljeće je u Engleskoj
Harry Potter zuri na formalno
Buđenje ljubičica
Proljeće je u Engleskoj
Crno-bijela trava raste
U zastoju svjetla
Proljeće je u Engleskoj
Punteri zabadaju smrznute nokte
U motke koje ruju po mulju i
Natjeravaju rulju ispod Matematičkog mosta
Proljeće je u Engleskoj
A restorani su francuski,
Sendviči danski
Burger kingovi američki
Miomirisi indijski a
Pizze nisu talijanske
Proljeće je u Engleskoj
Poput šunke uvaljane u pokvaren med
Poput ohlađenog fish and chipsa
Proljeće je u Engleskoj
Bilo ovog jednog četvrtka
S manje smisla od događanja u kriketu
A Six nations je odavno procvjetao
Proljeće je u Engleskoj
U scenografiji kompjutera i krava
I gobava baba u svom midsomerskom raju
U zanosu zalijeva svoju wimbledonsku travu
I cvrkuće bajke o engleskom ljetu

Autor V

1 komentar

Stra i prezir u Potravlju


6396557071_794c7d640c_z

 

Pa je mrak, i jebiga dosadno je. Ćaća gleda utakmicu, dida gleda utakmicu, baba gleda u didu i ćaću kako gledaju utakmicu i pita se koji je njima kurac da svaku božju veče gledaju utakmicu. Mater priča na telefon s prijateljicon jer ne može gledat seriju pa joj ova pripričava šta se trenutno događa s Alehandron i Karmeliton. Gledan di ću, šta ću. Iđen vanka vidit šta je s Markon, i jel i njemu dosadno. U mrklon mraku iza njiove kuće se žari mali krugić i neko kašljuca.

– Marko jes ti?

– A ne ti si!

Vidin da nešto petlja po rukama. Ne vidi se baš u mraku šta je, ali se čini da ga prilično zabavlja. Pa jebemu ako njega zabavlja, valjda će i meni bit zabavno. Pitan ga prvo duvan, jer vidin da ima, ako niste skužili iz sugestivnog al ne posve eksplicitnog opisa nekolko redaka iznad, pa ga onda pitan što petlja.

– Braco ovo ti je MDMA?

– Al si se počea drogirat? Bilo ti je i vrime, već san se počea brinit za tebe.

– Ma koja droga!?  Krempite.  MDMA – materi donila Mirkina Ane.

– Daš meni prvo da pošmrkan šećer u prahu ozgar?

– Da san ti duvan, drži se toga. Bolje da ti meni pušiš nego da mi zatrudniš.

Kad san primjetio kolko je glup razgovor kojeg vodimo, pita san se di ga uopće vodimo, zašto ga tamo vodimo i oće li jadnom razgovoru bit lipo kad tamo stigne ili će se pitat što je on nama bidan skrivio. A kad san obratio pažnju na svoj misaoni tok pomislia san da bi bolje bilo da mi ladna Cetina teče mozgon umisto ovi glupi misli. Sad bi neko reka da san napušen, da se dimin po cile dane ka pršut.

– Marko, bil ti reka da san ja sad napušen?

– Ne bi nikon reka, ne brini!

– Ma ne to, nega jel ti djelujen napušeno?

– Ti meni uvik djeluješ napušeno.

S ovin Markon nema smisla pričat, nema ga smisla pitat krempite. Duboko san se zamislio i propitiva što ima smisla radit s Markon.

– Marko čemu ti uopće služiš? Šta se s tebon pametno more radit?

– Pitaj divojke po Sinjskoj krajini.

Uglavnom, kad san shvatio da ne samo da mi od Marka nije manje dosadno, nego da mi počinje ić na živce san mu pridložia da uzmemo pejote i odemo u šumu zajebavat vukove. Reka je da mu je dida zabrania uzimat pejote, ali da možemo nešto probat iskemijat. Kad smo malo promislili svatili smo da nan nema druge nega uzet pejote.

– Dobar je ovi pejote Marko, ne bi bez njega nikad došli u šumu.

– E, šteta šta ja brat uzea novi model, pa nan je osta stari didov pejote 204.

– Vi samo po pejotima derete, šta ne uzmete golfa ka i svi normalni ljudi?

Kad smo se malo posvađali oko kvalitete razni marka automobila već smo bili smo bili u nekoj šumi iznad Maljkova. Neko vrime smo se svađali oćemo se ić kupat na jezero al smo nakon pomnog razmatranja ,iz činjenice da pada snig, zaključili da je priladno za kupanje. I tako smo stajali i gledali jedan u drugog i pitali se di je majka priroda pogrišila kad nas je odgajala, jel bilo problema pri porodu i jesu joj zbog vake dice dali veliku porodiljnu naknadu. I onda je Marko reka nešto zbog čega san se ponada da bi ova noć mogla dobro ispast. Reka je:

– Nikad neš pogodit što iman…

– …

– Slije!

– Nemoj me zajebavat! Šta nisi reka! Davaj vamo!

I onda je izvadia novčanik i pokaza mi slike neke maturantice iz gimnazije Dinka Šimunovića. Tija san ga zadavit, ali samo san mu reka da iđemo doma, da me vozi doma. Reka san mu da iđemo u auto i da goni nazad u Potravlje. Reka je samo:

– nema priše!

I onda mi je puka film!

_________________________________________________________________

Za neinformirane o drogama: MDMA je poznatiji kao ecstasy, pejote je kaktus koji sadrži meskalin i njime su se prvi pucali Indijanci, slija je čest ulični naziv za LSD (kako u kojoj ulici), a priša je speed.

 

Some content on this page was disabled on November 22, 2017 as a result of a DMCA takedown notice from Rebecca Wang. You can learn more about the DMCA here:

https://en.support.wordpress.com/copyright-and-the-dmca/

Ostavi komentar

Mladenačka ljubav


tumblr_l4ysw3AVZK1qczttko1_500_large

Stajao je uspravno i gledao u ravnicu koja se prostirala pred njim poput košulje koju brižna domaćica prostire pritom psujući svog imbecilnog muža koji nije u stanju ne proliti se dok pije kavu. Bojao se zakoračiti na ravnicu, jer što ako se onaj poludjeli manijak Škoro koji je svima zaprijetio da mu ne diraju ravnicu dok se ne vrati, odjednom pojavi?
Ime našeg junaka bilo je Joe, što je poprilično neobično ime za jednog slavonca, koji svira u tamburaškom sastavu, radi u vinogradu, ne nosi starke i nema dormeo madrac. Joe je maštao o Ani koja je bila najljepša djevojka u Grabi, malom mjestancu pored Đakova koje je brojalo deset stanovnika i od toga dvije djevojke. “Oh Ana, ti si jedina djevojka koja ima obje noge i samo jednu glavu u našem mjestu” zaneseno je promišljao Joe držeći se za kobasicu. Pojeo je sav kulen, te je ostalo samo nekih kobasica koje mu je poklonila susjedova baka. I dalje je gledao u ravnicu nadajući se da će njome proći Ana s motikom na putu u polje. “Što radi onaj naš bolesni sin tamo pred ravnicom u 11 navečer?” upitao je zabrinuti otac nehajnu majku. “Što me briga, ionako nije moj! Znam da si mi ga podvalio nevjerni gade!” – uzvratila je majka koja je propustila ne samo sve satove seksualnog odgoja, već i sve sate biologije i prirode i društva. Seksualni odgoj zato što je vjerovala u primat prakse pred teorijom, biologiju zato što je bila prvi sat a prirodu i društvo zato što je bila introvert pa se po prirodi klonila društva. Zabrinuti roditelji nastavili su buljiti u televizor dok je njihov buljavi sin buljio u ravnicu nadajući se da će se jednoglava Ana pojaviti. Ana koja je bila najveća ljepotica u selu, stoga što je imala barem jednu ali ne više od dvije glave, uopće nije doživljavala Joe-a. Ne bi ni znala da on postoji da nije trebala nekog da joj rješava domaću zadaću iz matematike, a kad je otkrila stranicu wolframalpha istog trenutka je zaboravila na Joe-a. Ukratko, ponašala se kao što se svaka lijepa i mlada djevojka koja je svjesna svoje ljepote ponaša: kao jebena kraljica Viktorija! Joe je bio tužan jer Ane nije bilo na vidiku i nije mogao napojiti oči njenom anđeonskom ljepotom. Umjesto toga otišao je iza kuće u ćumez napojiti prasce koje je njegova obitelj uzgajala. Polako je i pažljivo sipao napoj u posudu u prasetinjaku poput ljubomorne djevojke koja sipa cijanid u čaj svom nevjernom dečku. Zanio se i udubio u posao. “Ah, ljetna večer! Tolike mogućnosti…” čuo je neki hrapavi glas koji ga je prestrašio. Bio je to stari Maksimilijan. “Dobra večer gospodine Maksilimilijane!” odvrati srdačno ali bojažljivo mladi Joe. Bojažljivo jer su svi u selu pomalo zazirali od starog Maksimilijana. Govorilo se da je taj devedesetogodišnjak nekad bio u partizanima ali je bio toliko brutalan da su ga izbacili, nekon toga je bio u ustašama ali i za njih je bio preokrutan, pokušao je napraviti karijeru u njemačkoj za vrijeme Hitlerove vladavine, ali je Furer izjavio da ne želi da ga se povezuje s takvim monstrumom i nije Maksimilijanu odobrio radnu vizu. Zadnjih je godina Maksimilijan živio mirno i povučeno, zabavljao se loveći šumske lovce na jelene, ponekim poslom za tajne službe te je redovito pratio show Nove tv Tvoje Lice Zvuči Poznato. “Primjetio sam čežnju u tvojim mladenačkim očima dok si promatrao ravnicu” – primjeti dobrodušno Maksimilijan. “Ja? Da, ovaj, imam astigmatizam..” – odvrati zbunjeno Joe. “Osjećam, a ispravi me ako griješim, da ti nešto tišti grud, neka neispunjna želja?” “Pa, ponestalo nam je kulena…” – odvratio je sramežljivi Joe, naslućujući na što zapravo Maksimilijan cilja. “Slijedi me u mračnu noć dobri dječače, želim ti nešto pokazati. Obradovat ćeš se!” – predloži Maksimilijan. Joe je slijedio Maksimilijana iz poslušnosti i poštovanja kakvo priliči iskazivati jednom starijem masovnom ubojici koji ti u svakom trenutku može isčupati glavu. Kad su zašli dublje u šumu, na jednoj čistini pokraj potoka nalazio se Maksimilijanov Renault 4. “Zatvori oči, ovo je iznenađenje!” – reče Maksimilijan uzbuđeno. Maksimilijan je zatvorio oči i nestrpljivo očekujući trenutak kad će ih opet smjeti otvoriti čuo je škljocanje ključa u bravi. “Sad ih možeš otvoriti!” – reče Maksimiliijan. Kad je otvorio oči, Joe je ugledao prekrasnu jednoglavu djevojku kako ga zacakljenih očiju promatra iz portapaka. Bio je tako osupnut njenom ljepotom da nije niti primjetio da su joj ruke i noge zavezane te da ima čarapu zabijenu u usta. “Ostavit ću malo vas mlade golupčiće da se proveselite!” namignuvši Joe-u stari prekaljeni borac izgubi se u šumi. Joe je izvadio čarapu iz Aninih usta i tada je njeno mumljanje dobilo razgovijetniji oblik “Ti bolesni gade! Jadni bijedniče! Bijedni jadniče! Krembilni kretenu! Imberlani idiote!” “Oprosti, znam da sam kriv” – ispričavao se Joe – “ali taj je zadatak bio stvarno težak, nisam namjerno pogriješio, čak sam i provjerio, bilo je to davno mislio sam da si zaboravila na tu domaću zadaću!” Ana je ostala zapanjena i gledala je tupo u Joe-a poput djevojke koju je oteo i zavezao umirovljeni monstrum, ubacio je u portapak auta i u zabitom djelu šume prepustio na milost i nemilost raspomamljenog štrebera koji misli da je ljuta zbog toga što je pogriješio dok joj je rješavao domaću zadaću prije pet godina. “Slušaj me govno malo! Odveži mi ruke i noge da te mogu ubiti i onda pobjeći od odavde!”
– koncizno će Ana. Bilo je to nešto najromantičnije što je Joe u životu čuo, i to samo stoga što je izlazilo iz Aninih usta i bilo namjenjeno njemu a nije bila pljuvačka kao prije nekoliko godina. “Ana, sve će biti u redu, sakrit ćemo se od Maksimilijana, pobjeći ćemo, ne brini! Nisam ga ja na ovo nagovorio vjeruj mi ljubavi!” “Ljubavi?! Kome ti ljubavi, tupavi tupsone?!” – zgroženo će jednoglava. Joe je brzo odvezao Ani ruke i noge te je ona počela šprintati šumom. “Čekaj, našao sam tvoju odjeću na prednjem sicu! Barem se obuci!” – vikao je Joe trčeći za njom, nakon što je probušio gume na Renaultu. Trčali su panično kroz šumu stalno se osvrčući da provjere trči li starac s štapom za hodanje za njima. Približavali su se kući s svinjcem, Joe je molio Anu da se barem nakratko skrije kod njega. “Tvoja kuća je predaleko! Može te zaskočiti!” – uvjeravao ju je Joe. “Pristajem ljigavi!” Zadihani su kucali na vrata i napokon ih je otvorilia Joe-ova majka. “Oh, djeco! Uđite, uđite! Ana dušo! Taman sam pristavila čaj, imamo i gosta uđite ga pozdraviti…”

Objavljeno u prozno propupavanje | Ostavi komentar

Vatikanski ugovori


grubišić

Aquila non captat muscas*

Na Markovom trgu, u velebnoj zgradi gdje sabornici vjećaju o vječnim temama, započinje ovaj izvještaj. U ne osobito mračnom kutku pronalazimo dva novopečena saborska zastupnika koji razgovaraju prije no što sjednu radi početka zasjedanja.

“… stoga smatram da je nužno revidirati vatikanske ugovore.” – ozbiljnim tonom rekao je don Ivan Grubišić. Zastupnik kojem se obraćao napeto ga je slušao s ozbiljnim klimanjem glave i neozbiljnom frizurom. “Imaš pravo Ivane Gospe ti!” – odgovori mu splitski poduzetnik. Nakon što su razmijenili još nekoliko  riječi, puni prijateljskog razumijevanja, otišli su svatko na svoju stranu. Splitski poduzetnik ponavljao je u sebi: “Revidirati vatikanske ugovore. Revidirati vatikanske ugovore. Revidirati vatikanske ugovore… ” Besciljno šečući prostranim hodnicima velebna zdanja političkog mnogoumlja nabasao je na neke svoje kolege, koji su o nečemu žučno raspravljali. I dalje je u sebi ponavljao Grubišićevu očaravajuću mantru: “Revidirati vatikanske ugovore! Revidirati vatikanske ugovore!”. Kad su ga kolege, smatrajući da prati njihovu raspravu, upitale što smatra da bi trebalo učiniti, uzbuđeno je ispalio:”Restaurirati luteranske semafore!” . “Nesumljivo”- složio se jedan od kolega.  Na drugom pak krilu zgrade, don Ivan je nastojao iskoristiti malo preostalog vremena do početka sjednice ne bi li uvjerio pokojeg kolegu u nužnost revidiranja vatikanskih ugovora.

Na početku zasjedanja o predloženim izmjenama u zakonu o poreznim nametima za uzgajivače/ice dvopapkara, tropapkara i općenito n-papkara, predsjedavajući Jerko Leko prepustio je govornicu zastupniku Grubišiću. Nakon nekoliko općih i svima poznatih zapažanja o predloženim izmjenama zakona istaknuo je, privodeći svoje izlaganje kraju, da je potrebno revidirati vatikanske ugovore. Budući da to nije imalo nikakve veze s zakonom o kojem se raspravljalo, neke je začudio pa su ga pogledali podignutih obrva i značajno raširanih kapaka. Međutim većina se nije pretjerano uzbudila, pripisavši tu opasku osebujnom karakteru tog umirovljenog prezbitera.  Raspravu je nastavio SDP-ov zastupnik Marin Jurjević ističući neka tehnička poboljšanja  u predloženim izmjenama zakona, i naglašavajući blagotvorni učinak zakona na gospodarstvo. Po završetku  Jurjevićeva izlaganja za ispravak netočnog navoda javio se se don Ivan. Na iznenađenje prisutnih ustvrdio je da Jurjević ništa nije rekao o revidiranju vatikanskih ugovora, ali je trebao budući da je to neosporno nužno učiniti.  Predsjedavajući Jerko Leko ukorio je Grubišića i objasnio mu kako se koristi ispravak netočnog navoda. Nekoliko minuta poslije, kada je HDZ-ov zastupnik Andrija Hebrang završio svoje izlaganje don Grubišić se, poučen prethodnim iskustvom, ovaj put javio za radi povrede poslovnika. Kada je dobio riječ istaknuo je da je potrebno revidirati vatikanske ugovore. Nakon još jednog Lekinog ukora se primirio. Ali sada je splitski poduzetnik i zastupnik , potaknut primjerom svog duhovnog vođe, postao poduzetan. Nakon izlaganje Pere Kovačevića javio se radi ispravka netočnog navoda i istaknuo da treba revidirati vatikanske ugovore. Leko je i njega ukorio , a za govornicu je došao Damir Kajin koji je, poimajući sebe kao dežurnog saborskog šaljivdžiju, nakon izlaganja o štetnosti predloženih izmjena zakona za uzgajivače n-papkara u Istri završio dramatičnom izjavom “… uostalom smatram da vatikanske ugovore treba revidirati.” Na to su se svi od srca nasmijali pa čak i predsjedavajući Jerko Leko koji je zbog svega već pomalo gubio živce. Neko vrijeme situacija se primirila i više nitko nije spominjao vatikanske ugovore kada je don Grubišić krenuo prema izlazu iz sabornice. Neprimjetno je u prolazu tutnuo zastupniku Miloradu Pupovcu u džep kesicu Kiki bombona i namignuo mu. Nakon što je Ingrid Antičević Marinović završila svoje izlaganje Milorad je krenuo u akciju javivši se za repliku. “U ovim… teškim vremenima…za pripadnike … srpske nacionalne manjine…” započeo je na uobičajen način “…smatram da … je izuzetno važno…” napravio je stanku (dužu od uobičajenih) radi dramskog efekta i zaneseno u jednom dahu ispalio “revidirati vatikanske ugovore!” srušivši se zadovoljno u sjedalicu i posegnuvši rukom u džep.  U tom trenutku predsjedavajući Jerko Leko je potpuno izgubio živce i odredio stanku od sat vremena.

    Zastupnici su pohrlili prema saborskoj kantini gdje je stara i ozbiljna konobarica preuzimala narudžbu od starog i ozbiljnog don Ivana Grubišića. “Što želite?” – pitala ga je s olovkom i notesom u ruci da zapiše narudžbu. On je uzdahnuo : “Žalim da se revidiraju vatikanski ugovori!”. “Žalim, nemamo Vatikanske ugovore na meniju. Želite li možda bečki odrezak ili francusku salatu?”

______________________________________________________________

*latinska sentencija, u prijevodu: Riba ribi grize rep

napomena: svaka stvarnost sa slučajnim osobama i situacijama je slična.

 

Ostavi komentar

Ljetni dan u Sinju


Sinj1

Sunce se kroz škure probijalo u sobu u namjeri da mi sprži zjenice kad skupim dovoljno snage i volje da otvorim očne kapke. Nakon što sam neko vrijeme tražio snagu i hrabrost u sebi kao stari siromah boce u kontenjeru, mahnitim pokretom kapaka dozvolio sam Suncu da izvrši svoju zlu namjeru.

– Dobro jutro dida! – govorim pospanim glasom ulazeći u kuhinju

– Jutro?! Sad je dva popodne!

Doručkujem ručak i pitam se hoću li za desert jesti večeru, kada bane Pavel i kaže mi da požurim pa da idemo u grad.  Požurim, pa odemo u grad. Kroz gomilu ljudi probijamo se do kafića, probijemo se kroz gomilu ljudi i dođemo do kafića. Sjednemo i čekamo da dođe konobar pa da naručimo, dođe konobar pa naručimo. Planiramo kad popijemo otići do kladionice, popijemo pa odemo do kladionice.  Tamo bane Mirko iz Košuta.  Pavel slaže parove i Mirko ga nagovara da ubaci i pobjedu Bešiktaša. Pavel popusti uz komentar:

“Ako Bešiktaš izgubi,  sutra ćemo Hrvoje i ja čitati Slobodnu Dalmaciju, biti će u njoj tvoja slika, ali ti je nećeš moći vidjeti. Zvonit će crkvena zvona u Sinju i u Košutama, za tebe će zvoniti ali ti ih nećeš čuti.”

Poslije kupimo dinju i sladoled pa zapalimo nazad doma. Sunce se probija kroz oblake kao igrači Galatasaraya kroz obranu Bešiktaša i psujemo Mirka. Vjetrić lagano njiše grane na stablu jabuke u dvorištu, susjedov mali kriomice krade jabuke.  Ponese ih doma, njegova mama napravi pitu od jabuka pa naše pozovu na kavu i kolače.  Ostali odu, Pavel i ja doma gledamo Dva i pol muškarca, pa Teoriju velikog praska, pa neki film. Sunce zalazi, zvijezde se lagano pojavljuju na tamno plavoj pozadini,  Mirko se u Košutama preznojava…

Autor R

Objavljeno u prozno propupavanje | Ostavi komentar