Porin

Mladi činovnik vrludao je hodnikom pokušavajući se prisjetiti gdje se nalaze vrata na koja treba pokucati. Posljednji put je bio u prostoriji iza tih vrata prije godinu dana. Posao koji je trebao obaviti bio je formalnost. Nije bio raspoložen, uostalom nisu ga ni pitali je li raspoložen, ni kako je raspoložen, a ponajmanje ih je bilo briga za što je raspoložen. 2,400 kuna na računu svakog  mjeseca smatrali su sasvim dovoljnom količinom tetošenja.”Mislim da su ova.”, rutinski je pokucao na vrata na način koji odaje da vješto barata drevnom vještinom kucanja na vrata, koja se prenosi s pokoljenja na pokoljenje od kad su se ljudi prvi put susreli s vratima. “Kuc – kuc”, odvrate vrata tupo. “Tko je sad?!”,  gnjevno je podviknuo pospani vlasnik promuklih glasnica s druge strane vrata. “Gospodine, Marko je. Ono je doba godine … znate što moramo obaviti.”, rekao je Marko samouvjereno, znao je da će naići na otpor i da mora biti uporan. “Daj mali bježi! Vrati se za par sati, dana … tisućljeća.”, režao je pospani starac hrapavog vokala i uzrujao svog cimera koji se s hodalicom u rukama odmetnuo u potragu za naočalama. “Ma daj pusti ga unutra. Znaš da se to mora obaviti.”, rekao je cimer. “Možda bude lakše nego sam očekivao”, pomisli Marko. Sjeo je s obrascima u ruci nasuprot dva greza fosila, točno između naslonjača na kojima su se smjestili i televizora. Pokušao se postaviti tako da im što više zakloni pogled na ekran koji je prenosio scene iz popularne španjolske dramske serije. “Gospodo, nužno je popuniti ovih nekoliko obrazaca. Zamolio bih vas da mi poklonite dostatnu pažnju kako bi ovaj posao izveli što je brže i kvalitetnije moguće … “, započeo je ozbiljno . “Mali, ne seri nego požuri!”, prekinuo ga ćelavac gustih obrva, a sjedi se brkonja nadovezao. “Stavi malog Tončija za pjesmu godine, nešto što mu je najpopularnije, ostalo popuni sam. Stavi nekoga tko je sad popularan među vama mladima.”, uputi ga. “Ivan Zak?”, pokuša Marko. “Može, stavi malog Jacquesa, gledam ga na Voice-u, odličan mi je.”, prihvati. “Čekajte…”, zbunjeno će Marko. “Gotovo je sad, dao si svoj prijedlog. Reci mi gdje je onaj benzinac, jel’ snimio išta novo?”, upitao je gustoobrvati ćelonja .”Oprostite koji benzinac?”, upitao ga je Marko. “On mene to stvarno pita?! Vidi ga kako je neupućen, jadna mu majka, otac, baka, djed i svi unazad do Adama i Eve. Bože oslobodi me kuge, rata i ove budale…”, sipao je kiselinu starac umakavši dvopek u čaj.”Onaj žgoljavi, pristojni… M.. M.. Maxim..”, sijedobrk se nadovezao, naprežući pritom podjednako mozak i bokove ne bi li bolje vidio što se događa na televizoru iza Marka. “Massimo, gospodine?”, dosjetio se Marko. “E taj! Dobro, istina da je malo promukao, ali vidi se da je dobro odgojen. Idemo dalje, za repere stavi ona tri narkomana iz Splita: onaj debeli i druga dva. Stavi i one ćelavce iz pivovare. Koji su ono još dobri?”, zastao je brkat sijeđan . “Dječaci?”, upita Marko. “Poslije ćemo albume za djecu … “, reče zamišljeni sijedonja, ali se predomisli. “Ma, zapravo odmah piši: Klinci s Ribnjaka, Zagrebački Mališani i oni što mi ih moja unučica voli … Zvijezde, zvjezdice?”. “Gospodine, zvjezdice su televizijski show na …”, Marko je pokušao objasniti. “E pa i moj unuk kaže da su show, stavi ih svakako da se djeca vesele.”, podržao je gustoobrvasti sijedonju i nastavio srkati čaj. “Slušaj dalje. U rokere ćeš mi staviti Bijele Strijele, Grupu 220 i Delfine . Za najbolju žensku vokalnu izvedbu mi stavi Radojku Šverko, Ljupku Dimitrovsku, ma možeš i malu Zoricu Kondžu ubacit.”, nabrajao je sijedi u zanosu.  Marko ga je gledao razrogačenih očiju, na trenutak je pomislio da je ponovo na konzultacijama kod svog mentora na studiju arheologije. “Gospodine, ni oni, ni one već godinama…” . “Ma što mi govoriš pikavče?! Baš nemamo sreće, da ove godine ništa ne objave. Koga još ima?”, razljutio se sijedi . “A ništa, onda ćemo za rokere Atomsko Sklonište, Azru i KUD Idijote, malo su žešći ali nemamo izbora …”, pomogao mu prijatelj  raščupanih obrva, pa se vratio na čaj. “Ni oni, eto, baš ove godine nisu ništa objavili…”, rekao je Marko trudeći se ne zvučati previše sarkastično . “Hmm… čudno mi je to, jesi siguran šmrkljavče? Ajde što je tu je … Koje bi ti švrćo stavio? Valjda i ti imaš radio?”, pitao ga je ljut što se opet mora odvajati od dvopeka, dvopek mu je bio puno interesantniji od Marka. “Pa od aktualnih, odlični su The Bambi Molesters, Kundyak Mezhie , Scarlet Notes, Darkvud, Bebe na Vole … “, nabrajao je Marko. “Stani, ne može! Pa ovo je nagrada za hrvatske izvođače, ne smijemo strane nominirat. To je varanje, ljudi će prostestirati!”, oštro je Marka ukorio sijedi djedica. “Ali…”. “Nema ali! Prekriži sve to.Tih beba si se dobro sjetio, njih ubaci u ovu dječju kategoriju. Daj nam neke druge rokere.”, naredio je vlasnik obrvatog gustiša.”Hmm… Nosači zvuka, M.O.R.T., Vlasta Popić, Sila nečista…”, pokušao je Marko . “Dobro je! To ih je dosta, stavi Vlastu i malog Morta i stavi Silu nečistu…”, bio je zadovoljan gustoobrvasti stari čajopdžija, inače ljubitelj dobrog dvopeka. “Nabijem i vas i te nove izraze, ne kaže se nosači zvuka, nego album ili ploča.”, protestirao je onaj sijedi protiv novih izraza, i primjetio “Čuo sam da je Šerbedžija počeo pjevati, nisam znao da je roker i da mu se bend zove po Matanovoj ženi.” .”Može li za žensku vokalnu izvedbu Sara Renar, Nina Kraljić, Nina Romić, Lovley Quinces?”, vratio se Marko na ženske vokale.”Sara i ove dvije Nine može, a ta zadnja ne može. Rečeno ti je da nema stranih.”, pristao je čajavac. “A što kažete da umjesto nje stavimo Dunju Ercegović?”, pokušao se Marko rugati. “Može mala Dunja, ona je ionako puno bolja od te.”, otpovrne čajavi. “Što ćemo za najbolju izvedbu uživo? Valentino Bošković na Vidovoj Gori?”, ljutio se Marko koji je samo htio sve što prije završiti. “A što pitaš gluposti, stavi Mišu, stavi i Arsena, ne možemo bez njih, a Valentino ionako najvjerojatnije neće moći doći na dodjelu …”, složili su se obojica. “Ali Arsen je nedavno preminuo…”, rekao je Marko. Naborani dvojac vijest je šokirala, plakali su kao kišna godina. Marka je prizor dirnuo, Arsenovu veličinu potvrdila mu je i činjenica da ga iz mozgova koji su popunili te pognute, ridajuće tikve shrvanih djedica nije uspio izbrisati niti taj bezobzirni gospodin Alzheimer koji se u njima smjestio. Otišao je iz sobe i ostavio ih u njoj neutješne, znao je da će ih nevjerica zbog teške  tragedije na neko vrijeme učiniti nesposobnima da dovrše posao. Ostavši sami u sobi snuždeni starci duboko su se zamislili i zabrinuli. “Koga ćemo, sto mu gromova sada nagrađivati kad Arsena nema?!  Morat ćemo početi slušati CMC ili ostati bez posla.”

Autor R