Sjećanje na moje tužne porno zvijezde


*naslov je referenca na naslov jedne Marquezove knjige

Imam sto i jednu  godinu i djevac sam, još čekam onu pravu. I praunuci, sa svojih sedam, osam godina me sprdaju što još nisam jeba. Kakvo je to poštovanje prema starijem? Ja sam svojeg pradjeda i prabaku iznimno cijenio i poštivao. Bili su strašno senilni pa bih svakih pola sata otišao do njih i ispričao im isti vic i svaki put bi umirali od smijeha. Kako to da nisam jeba? Pravdam se, kad sam bio mlad bila je gospodarska kriza, kurve su bile preskupe. A ostale žene? One koje nisu kurve (kad je Daleka Obala bila popularna već sam bio prestar da ih slušam), što je s njima? Žene nisu racionalna bića, argument za to je činjenica da ja nikad nisam imao curu. Jasno žene će svoju racionalnost braniti pozivajući se na upravo isti taj argument.  Sjećam se jedne rasprave koju smo prijatelj i ja vodili s nekim djevojkama. One su tvrdile da su nama muškarcima u glavi samo perverzarije, da samo mislimo na seks i tako dalje. Prijatelj, inače okorjeli jebač, je kontrirao izvrsnim argumentom “Da nema žena ja bi još bio djevac!”. A što je s homićima? Za mene je homoseksualnost bolest, iz jednostavnog razloga što sigurno boli kad ga primaš u guzu. Zapravo sam do te mjere homofoban da mi je i masturbacija odbojna. I ona je oblik seksa s muškarcem. S muškarcima se ne jebem, pa ni sa samim sobom! Pornići? Porniće volim, smiješni su. Evo pogledajte ovu sličicu:


A sad me ispričajte, idem napisat još jedan oglas za rubriku veze i poznanstva.

Autor R

Objavljeno u prozno propupavanje | 1 komentar

Dnevna doza debilnosti


Često počinjem pisati bez ikakve inspiracije, bez neke unaprijed pomišljene ideje koju želim uobličiti u riječi. Za većinu zapisa na ovom blogu ne bih mogao biti optužen za pisanje s predumišljajem, stoga se tužitelji češće koncentriraju na optužnicu zbog pisanja iz nehaja.  Možda jednog dana budem dovoljno slavan da mogu pisati u samobrani! Dobro, da ne silujem više ovu metaforu s ubojstvom, prebaciti ću se na jednu iz dokumentarnog programa.  Dobre ideje kreću se u krdima, otprilike su dovoljno brze da pobjegnu ako primjete da im se približavate. Treba se oprezno šuljati kroz grmlje i gustiše misli, prišuljati se s leđa i iznenada napasti. A kad se napadne, treba udarati jako, i zube čvrsto zariti u vrat, jer ako previše oklijevate, začas se one istrgnu stisku i pobjegnu, izgube se negdje u širokim prostranstvima zaborava.

Baš me zanima kako će sljedeća rečenica izgledati! O pokazao si interes za mene, priznaj da te napaljujem! Zanima te ta kuja, a što je sa mnom, mene pišeš bez osjećaja? Polako, polako kolegice, pa nećemo se valjda svađati oko naklonosti debila koji nas je napisao?

Jeste li čuli priču o slavnom slikaru kojeg je ostavila žena, nakon što je putovao po svijetu 5 mjeseci  slikajući razne pejzaže? Naime, došavši u domovinu objavio je izložbu u lokalnom ateljeu pod nazivom “Šaram okolo”.

Živim u Zadru, gradu koji svoju ekonomiju zasniva na internetskim portalima koji prate gradska zbivanja i pizza cut hranionicama. Dalmacija ! Stina, stara kuća, more, sol, etanol…  Razmišljam o tome da osnujem klapu, zvali bi se Dekantofobija ( strah od pjevanja na javnom mjestu).

Nedavno sam, švrljajući internetom naišao na jedan blog koji sam pisao u srednjoj školi. Ima ukupno jedan post, i to jako loš post. Ali opis bloga me oduševio, napisao sam tada ovo:

“Imam užasnu potrebu reći što je moguće više ljudi da im nemam ništa za reći. Ovaj blog je rezultat te potrebe, ali ne i njen krajnji doseg.”

Tad sam čitao Douglasa Adamsa.

p.s.: evo još jedna ok pisma http://www.youtube.com/watch?v=1kwZFNI6rOc

Autor R

Ostavi komentar

Kako je? Nije loše, očajno je!


Kad sam prvi put čuo za ideju bloga, bilo je to u višim razredima osnovne škole. Ideja, koliko sam shvatio, bila je da pišeš dnevnik online. Ella Dvornik je popularizirala tu formu u hrvata, ujedno izazvavši zgražanje dežurnih
moralizatora u čijim savjestima je ideja dnevnika povezana s tajnovitošću, privatnošću i ostalim imenicama istog ili sličnog značenja. Pa dobro, neko tako produhovljen poput kćeri kralja funka nije ni imao što da skriva ili čega da se
srami. Čemu onda tajnovitost? Uglavnom, bilo je to vrijeme prije facebooka, twittera i myspace-a, ili barem vrijeme prije nego što je itko u mojoj okolini navedene stranice shvaćao ozbiljno. Uskoro su blogovi počeli pojavljivati kao gliste poslije kiše, ili kao mamurluko poslije subotnjeg izlaska; da
usporedbom budemo bliži tinejdžerima koji su najviše i blogovali. Negdje u to vrijeme, kraj osnovne, početak srednje škole i ja sam otvorio blog, u kojem sam pisao kratke priče. “Da pišem o svom životu? Kojem životu? Pisat ću priče!” I prolaze mi godine, jedna za drugom u tren, još korak sam do
istine, da nisam napisao niti jedan zapis koji ima i najmanje veze s mojim osobnim, svakodnevnim životom. Govorio sam sam sebi, a i drugima, pisat ću o sebi kad uvedu Oscara za najbolju izvedbu u porno filmu, ili kad se Šaba (profa iz biologije) počne baviti break dance-om (čitaj kad na vrbi rodi
grožđe). Sad mi je pala, prije par minuta, misao na pamet da napokon napišem nešto autobiografsko. I počeo sam nizati slova. Evo stoga jedne ilustrativne anegdote od prije par dana:

U Sinju smo ujak i ja sjeli na kavu u Pijace. Konobar je došao i pitao: “O Hrvoje! Kako je?” . Na to pitanje već godinama odgovaram na isti način: “Nije loše …. Očajno je!” . Onda je naravno pitao: “Što ima u Zadru?” , odgovorio sam “Seks, droga i rock ‘n’ roll.” “Što ima kod tebe?” – nastavio je s
pitanjima, i onda se ujak umješao: “Kod njega ti je samo rock ‘n’ roll !”

Autor R

P.S.: U zadnje vrijeme sam opsjednut ovom stvari: 

http://www.youtube.com/watch?v=AIzpuHjeeaM

 

1 komentar

Sveti Stjopa iz Kijeva (radna verzija, ne da mi se sad uređivati, ionako nitko ne čita )


U duhom bogatoj, ali novcem siromašnoj brojnoj obitelji u Kijevu rodio se mali Stjopa. Bio je on najmlađe čeljade, a imao je sve u svemu četvero braće i tri sestrice. Bio je majčin miljenik, a ni ocu nije bio mrzak. Od najranijih dana neobično miran, i začudno dobar bijaše naš junak Stjopa. Kao mališa nije nikad činio nepodopštine, a u školi se marljivo trudio, iako ga dobri i premudri Gospod nije obdario bog zna kakvom pameću. Nije bio glup, nipošto, ali nije spadao ni među jako pametne. Stjope su se svi vršnjaci pomalo užasavali, jer im je neprestano iskazivao dobrotu i ljubaznost. Bio je upravo jezivo, ljigavo dobronamjeran. Slobodno vrijeme provodio je u malenoj kapelici neprestano veličajući ionako velikog Gospoda. U obitelji je preuzeo na sebe sve kućanske poslove, a uz školu radio je i dva teška fizička posla, kako bi uzdržavao svoju brojnu obitelj i kako bi se ljubljeni mamica i tatica mogli malko odmoriti. Svaku zašteđenu kopjejku rado je on poklanjao onima u nevolji. Ali čak su i siromasi bili nepovjerljivi prema njemu: da je netko toliko dobar i požrtvovan, nisu oni mogli, ni uz najbolju volju povjerovati. Kao odrastao čovjek Stjopa je živio u teškim uvjetima, iako su svi koji ga poznavahu predviđali da će se on jamačno zarediti, Stjopa to nije učinio. Smatrao se on nedostojnim tog časnog poziva, i premda je u crkvama provodio više vremena i od svećenika, pa čak i onih koji su u njima živjeli, smatrao se on velikim grešnikom i protubošcem. Istini za volju, kada bi se tijekom euharistije Stjopa bio u prsa i molio da mu se oprosti sve što je zgriješio mišlju,rječju, djelom i propustom, u čitavoj njegovoj osobnoj povijesti ni najmanjeg prijestupa nije bilo. Bio je on čovjek pred kojim bi se posramili redom svi sveci i svetice božje, od Abrahama naovamo. Živio je Stjopa, molio i radio, te plodove svog rada velikodušno razdavao. Žene nije imao, a lijepši spol nimalo ga privlačio nije. Mučio se Stjopa, a što se više u životu mučio to je Gospodu svome više zahvaljivao. Godine su prolazile, u prolazu crtale bore na Stjopinom licu, a i kosu su mu ofarbale u bijelo. Bližila se Stjopi crna ura, smrt mu je pokucala na vrata, a on ju je radosno dočekao, jer znao je da uskoro kreće u susret svom dobrom Gospodinu. I tako je u osamdeset i petoj godini života dobri Stjopa preminuo blago u Gospodinu.

Stjopina duša poletjela je hitro put neba, pred njim su prolazile zvijezde, prizori su se izmjenjivali nevjerojatnom brzinom i Stjopa se našao na prekrasnom mjestu. Bilo je prelijepo. Stjopine oči upijale su predivne prizore, njegove uši najskladnije zvukove, njegov nos najzamamnije mirise. Začuđeno je Stjopa trajao u toj prekrasnosti, kad se najedamput počeo čuditi. U raju je, znao je to van svake sumnje, ali gdje su svi?! Počeo je trčati, i dozivati, ali nitko se nije odazvao. Trčao je kroz šumu, trčao kraj obale, dotrčao do dvorca, trčao kroz predvorje dvora, kroz sobe. Zavirio u svaku. Ali nikog nije bilo. Kad je već izgubio svaku nadu, iz jednog sobička začuo je nekakve čudne zvukove. Bojažljivo je pokucao, i pričekao. Iz sobe se začulo: “Naprijed!”. Ušao je u sobu, a u njoj je bio poznati lik, baš onakav kakvim su ga prikazivali na slikama: s velikim prodornim
očima, dugom bradom i još dužom kosom. Sjedio je na nekoj modernoj sjedalici i zurio u nekakvu kutiju na kojoj su se izmjenjivale slike. Stjopa od udivljenja i strahopoštovanja nije mogao prozboriti ni rječi. Srećom gospodin je bio rječitiji
pa reče: “Dobri moj Stjopa! Ne moraš biti toliko zapanjem, priznajem, Breaking Bad je odlična serija, ali ne toliko da te ukipi na pola sata!”. “O čemu to govoriš spasu moj… O Gospode …” nekako je promucao Stjopa. Isus je Stjopu poznavao dobro, i
očekivao je da će ovom trebati dosta vremena da normalno profunkcionira u Njegovom prisustvu. Stoga se Gospodin sa Stjopom ophodio vješto i ljubazno, pomažući mu da se prilagodi novoj situaciji. Kad su napokon počeli normalno razgovarati,
Stjopa je upitao gdje su svi ostali? Gdje su svi ljudi? Kako to da su na ovom prekrasnom mjestu samo njih dvojica? “Oh, pa svi su oni u paklu.” – spremno je odgovorio Gospod. “Kako to misliš svi?!” – Stojpa je bio prestravljen. “Pa da, čitavo čovječanstvo
je u paklu. Svi su zgrješili, ti si jedni dobar i pošten, pa si zaslužio raj!”. Stjopa je ostao zabezeknut, ali se dosjetio da je još
netko bio bez grijeha pa je upitao: “Gospodine, a gdje je tvoja blažena majka?”. “I mislio sam da ćeš to pitati” – reče Isus “Još je na turneji, ima zakazano ukazanje u Međugorju ovu Subotu, prekosutra je u Fatimi, a onda je za par dana blagdan Kraljice MIra na Stanovima u Zadru…”, “A što je sa svim svetcima?” – uporan je bio Stjopa ” Recimo, gdje je sveti Pavao?!” . “Pavao Savao! Heh, znaš njega, vječiti misionar, išao je u Pakao na misijsko putovanje. Kaže da ovdje bezposlen.” – odgovori Gospodin. Stojpa je i dalje ispitivao a Gospod je spremno odgovarao, i kad je vidio da dobri Stojpa prilično uznemiren, Gospod ga pošalje u šetnju.

Šetao je Stjopa ulicama nebeskog grada, vječnog Jeruzalema. I bio je to prekrasan grad, ali Stjopa u njemu nije uživao, bio je potišten i sam. Nakon tjedan dana, vratio se pred Gospodina i rekao : “Nisam dostojan Gospodine da budem s tobom, grešan sam čovjek. Pošalji me ondje gdje mi je mjesto, da okajem svoje grijehe.” Gospodin na kratko odvrati pogled od čudne kutije na kojoj se izmjenjuju slike i prostrijeli Stojpu pogledom: ” Dobar pokušaj! Ostaješ ovdje!”. Tada vrati pogled na čudnu kutiju. U kutiji je bila slika pustinje, i u njoj su bili neki ljudi koji su izgledali opasno. Glavnu riječ vodio je nekakav ćelav čovjek s naočalama, i Stjopa ga ništa nije razumio, govorili su o nečem što se zove Coca Cola.

Autor R

Objavljeno u prozno propupavanje | 1 komentar

Smireni gusari i podivljalo more


” All me life I’ve been wearing  eyepatch and winking with the wrong eye”  – unknown pirate

Bilo mi je svega četrnaest kad sam se ukrcao na svoj prvi brod i krenuo u potjeru za srećom na pobješnjelom plavetnilu. Zaposlio sam se kao mali od kužine na jednom trgovačkom brodu. Mog prvog dana na poslu, starog kuhara i iskusnog morskog vuka pitali su “Jel mali što kuži?” odgovor je bio “Ne!”. Plovili smo dugo, u daleke krajeve, u vječnom strahu od napada gusara, a ja sam vječno bio osamljen, i noćima bi me grijala samo boca ruma koju bi prokrijumčario iz kuhinje. Volio sam juljanje broda, volio sam zapljuskivanje valova i volio sam osjetiti šibanje hladnog vjetra na mojim rumenim obrazima. Plovio sam tako dvije godine, i pomagao gdje je trebalo: ribao palubu, pomagao u kuhinji, razapinjao jedra,  pokušavao probušiti rube na dnu broda u trenutcima očaja.  Nakon što je posada dvije godine imala nevjerojatnu sreću, konačno su nas zaskočili gusari. Bilo je to u vodama kod rta Dobre nade, a tome se nitko nije nadao. Bila je to skupina okorjelih morskih vukova pod vodstvom zloglasne kapetanice zvane Morska Hijena. Pružili smo slabašan otpor i brzo bili svladani. Većina moje posade bila je ubijena pred mojim očima, a nas nekolicinu ostavili su za posebnu zabavu i iživljavanje. “Mali ti ideš prvi” – rekla mi je Morska Hijena i pokazala na dasku. ” Molim dobra gospo?” – pravio sam se blesav. “Mali hodaj po dasci!” – zarežao je neki pirat. “Kako Vas nije sram tako nazivati svoju kapetanicu? Grudi joj i nisu tako male..” – rekao sam. Isukao je mač i krenuo prema meni, ali kapetanici se izgleda svidjela moja drskost, pa je odlučila da će me poštediti i pribrojiti svojoj  posadi. I tako sam postao gusar (i pitao se što bi na sve ovo rekle Ivana i Marija Husar?). U početku sam živio u neprestanom strahu, brinući se da mi ne ispadne sapun prilikom zajedničkog tuširanja s gusarima, brinući se da ne padnem u more (tada još nisam znao plivati), brinući se što će reći djevojke kad  konačno na neke naiđemo jer bio sam u cvijetu puberteta i lice mi je bilo prekriveno miteserima. Često sam bio u zahodu, mažući se raznim kremama, a kad bi tko upitao gdje sam, neki od starih morskih vukova bi rekao “Eno ga! Vodi računa o miteserima!”.  Jednog prohlade večeri izašao sam praviti društvo starom Johnu koji je bio na straži. Bio je star i bolestan, neprestano je kihao. Sjeo sam do njega, a on je glasno kihnuo i rekao “Ah, ta vražja prehlada!”. “Znam kako Vam je!” – rekao sam vedro, a on mi je još vedrije opalio trisku. No to nije bilo ništa prema onome što mi je radio stari Ronald, on se panično bojao uroka, i uvijek je nosio kolutove češnjaka oko vrata. Sasvim netaktično i nepromišljeno upitao sam ga zašto palubu ne riba Perwoll Black Magicom. Od tada je palubu ribao mojom facom natopljenom octom i solju. Bilo je teško, no nisam se žalio, rekli su mi da je odjel za ljudske resurse na brodu vječito zatrpan pritužbama i da treba ispuniti stotine formulara da bi se nešto postiglo. A ja nisam znao niti pisati, što očekujete? Bilo je šesnaesto stoljeće a meni je bilo tek šesnaest. Bio sam pristalo momče, koje bi na sve pristalo samo da neka djevojka pristane da se uz nju pritisnem. U gusarskom utočištu zvanom Gaženica, nazvanom tako zbog mnoštva ženica kojima su lica izgledala zgaženo, prvi sam put legao sa ženom. Bila je jeftina kurva po imenu Magdalena (ne to nije bila ona ista iz Novog Zavjeta, i da to joj je bilo umjetničko ime). Seks je bio užasan, ona je bila šporka i ružna,  a ja nisam imao dovoljno zlatnika za išta bolje. Ipak od nje sam naučio jednu važnu stvar : ljudi se mogu svrstati u 10 grupa, one koji znaju binarni sustav i one koji ne znaju. Plovili smo dalje i dalje, pljačkali sve više i više, palili sve brodove na koje smo naišli, silovali žene i ubijali njihove muževe, a kad ne bi bilo žena najprije bi silovali muževe pa ih zatim ubijali. Nisam se ni osvrnuo a prošlo je 50 godina na tom brodu. Kapetani su se izmjenjivali, posada je mjenjala sastav, neki su poginuli, neki otišli u penziju. I sam postadoh stari morski vuk (i zato dobro pazi mala, uh uuu, pazi mala…). Nisam mnogo naučio u svom životu, ali sam mnogo propatio i mnogo litara popio, mnoge žene povalio, mnoge sefove provalio i mnoge muževe zadavio. Ako išta mogu ostaviti u nasljeđe budućim generacijama to su sljedeće riječi mudrosti: pirat je samo onoliko pirat koliko …. “Ej stari guzonjo diži to naborano dupe i obriši palubu!” – viknuo je kapetan.

Autor R (ubuduće me prvo pitajte kad moje tekstove objavljujete na vražijim portalima, zahvaljujem)

2 komentara

No comment gospođo smrt!


“Mislim da ionako ima previše miševa u galaksiji” – pomisli pripiti vozač slonovskih zapreka Mijo Talasović i ispije još jednu čašu leptirove krvi. Nije puno vremena prošlo otkako je pokucao na vrata sudbine, i otkako se za njim diže prašina besmisla. Ovo je još samo jedan dan u životu nitkova koji čisti wc školjke za onog tko plati više. Težak je život plaćenika, nije bilo lako buditi se svako jutro uz novu iznimno seksipilnu ljubavnicu, niti živjeti u vili kraj mora, niti voziti najnovije sportske automobile, ali on je to sve herojski podnosio. “Dovraga! Povez preko očiju uopće nije dobra ideja kada voziš utrku formula!” – reče on i zgužva listić sportske kladionice. Kakav je to bio svibanjski dan, tako lijep i prozračan, a valovi miomirisa morske obale bili su nadjačani jedino opojnošću krajobraznih plinova. “Ti tako lijepo mirišeš. Bio bi grijeh prdnuti u tvojem prisustvu..” – reče Mijo mladoj konobarici i naruči još jednu bocu leptirove krvi. Uragani sa sjevera još nisu ni počeli razdirati nizinske kućerke, kada je zlatni vrabac sletio na srebrnu bistu pred kovačevom kućom. “Kakve li proklete ptičurde!” – uzvikne kovač. U 9 se nalazim s Gogijem na Branimiru. Mater pegla u drugoj prostoriji i gleda dnevnik. Mijo Talasović tada se nečeg sjetio! Sjetio se onog proljetnog dana kada je prvi puta ugledao prvu epizodu prve sapunice koju je ikad pogledao. Bio je to lijep dan, za razliku od Ante koji je volio igrati nogomet. Ali sve jednom dođe na svoje pa tako i konsonant u glasovnoj promjeni. Začudo uobrazilija te mišljevine bila je slavnom filozofu daleko od puke primisli. Tada se začuje glas s neba, kao kad se diže jak vjetar, a glas reče “Ovo je post moj najgluplji, u njemu mi sva milina!”

1 komentar

Božićna priča


 

” Izvinite me načas dok se reinkarniram” – reče Tomislav okupljenima na večeri i prisloni si revolver na sljepočnicu. Trenutak kasnije njegova mozgovina rasula se po božićnoj trpezi: bakalaru, purici, janjetini, krumpirima. Okupljeni su počeli vrištati i bezglavo juriti po prostoriji.

 

Već peti dan zaredom kišilo je u Zadru, Hrvoje se na smrt dosađivao i već ozbiljno počeo razmišljati o tome da sagradi arku i u njoj spasi svoju obitelj i po dvije životinje: mužjaka i ženku svake vrste na zemlji, od općeg potopa. Čuo je na dnevniku, u crnoj kronici, što se dogodilo njegovom vršnjaku Tomislavu i pomislio kako su to bile prokleto dobre posljednje riječi, takve posljednje riječi nakon kojih bi bilo šteta ne ubiti se.  Hrvoje je odlučio otići vani u dućan po namirnice i putem se utopio.

 

Goran je jurio u svom novom autu prostranim cestovljem svojega kraja.  Bilo je mnogo stvari koje su ga u tom trenutku mogle brinuti: to što je ponovo izgubio na kladionici, to što ga  cura najvjerojatnije vara, to što mu je prodavačica u dućanu vratila kunu manje kusura nego što je trebala, to što mu je kosa nije najbolje počešljana. Ali iz nekog razloga ništa od toga nije ga tištalo. Možda je to bilo zato što je bio flegmatičan, možda zato što je vjerovao u bolju budućnost, ali najvjerojatnije je bilo stoga što čovjek smetne s uma takve misli kada se vozi najvećom brzinom prema zidu u slijepoj ulici a kočnice mu ne rade.

 

Da Zoran Šprajc tog božića nije bio suspendiran na dnevniku bi izvještavao o tri smrti mladih ljudi tog božića, ovako je tu nezahvalnu dužnost preuzela njegova kolegica Katja Kušec .

 

 

Objavljeno u prozno propupavanje | 1 komentar

This Ain’t the Summer of Love


Sjeo sam za stol s prijateljem. Jutarnja kava, ljeto, praznici studenta povratnika iz metropole.  Poluotok, cvrčci, guvžva, suncobran i dvi velike kave s mlikom.

– Oš mi konačno ispričat što ti je s nosom? Počea si se bavit s boksom.

–  Bio sam malo pijan, išli smo u Q-bar i imao sam “dobru” ideju.

– e?

– Uzea san sunčane cvike, i, onaj slijepački štap i uša unutra. I ka, idem okolo i rukom kao gledam di mogu ić. A to mi je samo bia paravan da mogu ženske vatat za cice…

– hahahahahaha

– e isto tako ko šta se ti sad prosipaš od smiha, san se i ja prosua kad me neki lik zalipija šakom….

– hahaha, a što je bilo s onom kemičarkom o kojoj si priča? Jesi joj uletija?

– Mrzim kemičarke …

– Zašto?

– Pa kao, znamo se od ranije i ja njoj dođem i kažem: “Gdje si mala, jesi živa?”

– “Gdje si mala jesi živa?”  bijedno za čovika tvojih vrlina kreacije i imaginacije

– Svakako bolje od tvojega “Bok mala, ja sam crnac, imam dva metra i igram u NBA-u”   hehe

– Bolje?! Pa na to padaju bolje nego na maramicu natopljenu kloroformom. Uglavnom što je bilo s kemičarkom?

– Dakle, kažem ja “Gdje si mala, jesi živa!” i onda odgovori ” Nisam živa, ja sam nemetal, vodik i kisik uglavnom!”

– hahaha i što je onda bilo?

– Neka aluzija na neki pokus valjda, rekla je da se umočim u neko HGBF14 sranje, objesim se i čekam da se oko mene naprave kristalići ..

– Skoro ka ona grupa na facebooku “I told a chemistry joke, but there was no reaction” …

– Je samo je ovdje bila rekacija mog udaljavanja od nje i njenih hihotavih frendica. Nego, a di si ti zaradia tu šljivu.

– U Forumu. Svidit će ti se priča …

– e?

– Nismo ni ušli unutra već san uspostavija eye contact s nekom prsatoguzom pripadnicom suprotnog spola …

– e?

– E, ni a ni be, ženska mi priđe i pita: imaš kondom?

– Znači posrićilo ti se…

– Nije, nisam ima kondom i kažen ja njoj : “Reći ću ti poslije”

– a!?

– I tako se počnemo drpat i žvalit i ona me opet pita…

– I?

– I ja kažem, da ću joj odgovorit poslije na pitanje i kao namignem joj i nastavimo si gutat glave tamo pred svima

– Glupa neka ženska …

– Uglavnom, odemo u wc,  zatvorimo se, skidamo sve sa sebe i taman da ću penetrirat, i ona meni “Ozbiljno, jel ti imaš kondom?”

– I?!

– Nisam zna što bi pa san reka “Reći ću ti poslije..”

– hahah normalno da te opalila, lijepa šljiva bome , nego oćemo naručit još nešto ?

– Ajmo prikladno: Konobar daj dvi šljivovice!

– Evo ga momci nego, mogu li ja to naplatiti kraj mi je smjene?

Prijatelj i ja smo se pogledali i pročitali si misli, ujedno znajući da su nam džepovi prazni i odgovorili uglas jedino što se moglo odgovorit:

– Reći ćemo ti poslije!

Autor R

Objavljeno u prozno propupavanje | 1 komentar

Ljubavna avantura na Olimpu


 

U posjet nebesnicima smo došli, nismo se najavili…
Kod kuće nisu bili, pa smo hitro vrata silom provalili!
Složno obijasmo bravu, ali nije mi još jasno bilo,
da u istom taktu, ritmu, kucaju moje i tvoje bilo …
Poslije mamurni od vina bogova što duši prija, paše,
naime, Dionizu Bakhu iz kredence ukradosmo čaše,
nježnosti izmjenjivali obasjani vatricom Zeusova kamina,
iz kemijskih razloga, hormoni izlučivaše suviše endorfina.

 

Autor: Agapeo

Objavljeno u pipava poezija | Označeno sa , , , , , , | Ostavi komentar

Gle tko to govori!


U radnoj sobi u prostranom stanu proćelavi britanski scenarist pisao je novi tekst, i napisao ga. Sjedio je za radnim stolom, iznad stola bio je prozor, a kroz prozor pogled je pucao na park s malenim jezercem. U parku su se dječaci igrali lovice, a umirovljenici su hranili golubove integralnim kruhom (nisu ih hranili bijelim kruhom jer je integralni kruh zdraviji). Na stolu pred “našim junakom” bila je polupuna šalica čaja s mlijekom, nalivpero i tintarnica, i netom dovršeni, rukom napisani tekst. Na rukopisu bijahu sljedeća slova, poredana redom kojim ih donosimo:

Lica:

Kezan – Japanac i zen budist koji voli gledati akcijske filmove.

Ubrek – plavokosi vitki Šveđanin, realan do daske ali i sklon provokaciji.

Krsto – Hrvat katolik koji voli puno pričati o svemu i svačemu.

Ložij – Amerikanac ruskog podrijetla, opsjednut logikom, svugdje vidi protuslovlje.

Scena prva:

U veseloj i prijateljskoj atmosferi u grupi mladih prijatelja poveo se razgovor o tome kada je tko progovorio. „Ja sam progovorio sa godinu i dva mjeseca!“ – ravnodušno reče Kezan . „Pih! Nije to ništa! Ja sam progovorio sa godinu i pet mjeseci!“ – prkosno mu uzvrati Ubrek. „ Momci , ja sam ipak napredniji“ – započne Ložij „ Ja sam prvu riječ izrekao sa 10 mjeseci! A što je s tobom Krsto, neobično si tih danas, kada si ti progovorio?“ . „Ja sam progovorio sa tri mjeseca“ – reče Krsto. „Da, i od tada nisi prestao pričati!“ – naruga mu se Kezan. „Uglavnom, nisam počeo pričati sa tri mjeseca nakon rođenja, kao što vi vjerojatno mislite već sam počeo govoriti sa napunjena tri mjeseca nakon začeća!“ – nastavi Krsto. Ova njegova neobična izjava izaziva osmijehe (ali ne i podsmijehe) pristutnih. „Pa koje su ti bila prve riječi?“ – još uvijek smiješeći se upita ga Ložij. „ Moje prve riječi bile su kritika jednog djela filozofa Karla Marxa, iz suvremene egzistencijalne prespektive…“ . Društvo se ponovo počelo razdragano smiješkati. „Heh, kako si ti Krsto uopće znao za Marxa i egzistencijalnu filozofiju sa tri mjeseca zatvoren u balonu majčinog trbuha?“ – radoznalo i sa prizvukom skepse u glasu upita ga Ložij. „ Slušaj, ovako ti je to“ – započne Krsto – „radi se o tome da je život u majčinoj utrobi jedno prilično pogodno mjesto za razmišljanje o egzistencijalnim problemima. Osim toga, mama mi je gutala knjige..“ . „Doslovno gutala?“ – zapita ga Ubrek sa smješkom. „Doslovno!“ – odvrati Krsto. “Pa kad si toliko napredan i pametan Krsto, reci nam na čemu temeljiš svoj život?” – pitao ga je Ložij. “Kršćanstvo je moja daska za surfanje po valovima života” – odgovori mu. “To poštujem, međutim moj je skateboard za iživljavanje po rampama egzistencije Nietzscheova filozofija!” – nadoveže se Ubrek. Svi su zajedno pogledali prema Kezanzu koji se ranije isključio iz razgovora i sa strane sjedeći meditirao. “Što u mene gledate!? Ja sam zenovac ja ne pričam o tim stvarim…” – reče im Kezan. “Ma što ti je to Zen? Definiraj mi! ” – kaže Ložij. Kezan se polagano ustao, otišao je u kuhinju po tavu za palačinke. Kada se vratio rekao je Ložiju : ” Ložij, ako želiš znati što je to Zen zagledaj se dobro u ovu tavu.” Pomalo zbunjeni Ložij ga je poslušao i zapiljio se u tavu. Tada ga je Kezan iznenadno svom snagom mlatnuo tavom po glavi. “Eto, to ti je Zen!” – rekao je Kezan onesviještenom Ložiju i otišao u dnevni boravak gledati film sa Stevenom Seagalom. Kada se Kezan udaljio, Krsto je rekao Ubreku: “Pa ne može se Kezan ovako ponašati, ipak nas ljudi čitaju! Što će reći na ovako nešto?!”. “Potpuno se slažem s tobom prijatelju!” – odgovori Ubrek uz znakovito kimanje glavom.

Naš vrli scenarist ponovo je pročitao ovaj tekst koji je već više puta isčitavao i dočitavao. Bio je zadovoljan napisanim. Počeo je razmišljati o napisanom: „Ova fora sa čovjekom koji je počeo smisleno pričati u majčinoj utrobi prilično je dobra fora. Ta je pošalica kao novčanica kojom mogu kupiti prijateljev osmijeh! Ta je fora kao platinasta visa kartica kojom mogu kupovati salve smijeha raznih ljudi, sve što trebam napraviti je provući slova te fore kroz svijest tih ljudi kao što se visa kartica provlači kroz električni čitač..“

Autor R

Objavljeno u prozno propupavanje | Ostavi komentar