Once upon a time, there lived a happy I,
a matrix of dimension so well known,
that often abbreviated they were – of n by n form
And through such a boring life it commuted,
and such happy ignorance it possessed,
that it considered itself,
an inverse of its own
Many were the friends of I that had an eye for our I,
and many liked to multiply,
of which I wouldn’t mind: neither left nor right,
and even liked, sometimes, to have a transposed delight
And little could our I know
that it couldn’t leave a scar or joy –
a fact at which no one seemed to frown
in the lands of general linear lawn.
Author LM
Editor’s note: So called “linear algebra school of literary theory” is responsible for , what is considered among literary scholars , the best interpretation of this poem: http://en.wikipedia.org/wiki/Identity_matrix
hvala Vam što ste pružili priliku ljudima na našem Sveučilištu da se upoznaju, pokažu interes jedni za druge, što ste pružili priliku da se zajedno nasmijemo i pokažamo koliko smo očajni, skloni uhođenju, zanemarivanju tuđe privatnosti, i napadnoj narcisoidnosti (sve je dopušteno u ljubavi, ratu i bitkama pokemona). Svojim ste nas primjerom, gospodine Spotted, još jednom podsjetili da je krajnji cilj svakog akademskog nastojanja nekog poševiti, i na tome Vam u ime svojih kolega i svoje osobno ime od srca zahvaljujem. Pozorno sam pratio vašu stranicu i naposljetku sam se i ja odvažio da Vam pošaljem pismo u nadi da ćete mi, kao i mnogima prije mene, pomoći da nađem srodnu dušu. Ja sam aseksualac ( čovjek bez seksualnih poriva, pogledati ovdje: http://en.wikipedia.org/wiki/Asexuality), koji traži aseksualnu djevojku koja bi željela spavati s njim. Naime, radi se o tome da se panično bojim mraka, te stoga uvijek mora biti netko sa mnom u krevetu ne bi li se osjećao sigurnim. Frustriran sam i umoran od pohotnih napada djevojaka koje se sa mnom nalaze u krevetu, i ne žele ili ne mogu obuzdati napadaje vatrenog sladostrašća. Neke mi već počinju i zamjerati kada ih u seksi donjem rublju izbacim iz kuće, jer san je potreban svakom čovjeku. Neki bi sad mogli uputiti pitanje: Ako si aseksualan i nitko te ne privlači, zašto onda tražiš djevojku a ne momka da spava s tobom?
Djevojke nalazim manje odbojnima iz sljedećih (neseksualnih) razloga (da Vas ne bi zamarao iznosim samo neke):
1. U hrvatskoj žene u prosjeku zauzimaju manji obujam u metrima kubnim. Zaključujem na osnovi dostupnih podataka o prosječnoj visini ( 171cm ), i težini hrvatica ( 68 kg ). Valja paziti na izdržljivost madraca, te ostaviti sebi dovoljno prostora. Usput, primjetio sam da kada moji kolege komentiraju zapremninu žene, ne misle na isti koncept kao i ja. Što objašnjava nedostatak egzaktnih podataka.
1. 1. Iako su žene nešto šire u bokovima, to mi ne smeta toliko budući da spavam bočno.
1.2. Govorim o hrvaticama iz očitih razloga što je u našoj domovini upravo njih najviše, i što su sadržaji na vašoj stranici uglavom na hrvatskom jeziku.
2. Žene u prosjeku više paze na higjenu, a to je prilično važan faktor u odabiru koga ćete pustiti u krevet.
3. Žene također manje hrču (Potvrdilo anonimno anketno ispitivanje provedeno od strane ,koga drugog nego, studenata Sociologije Sveučilišta u Zadru (što sve neće anketirati?!)).
4. Napominjem da se bojim mraka, a ne neke druge opasnosti koja vreba. Pustiti momke (koji su u prosjeku nešto snažniji i skolniji nasilju) u svoj krevet značilo bi izložiti se dodatnoj opasnosti.
4. 1. To bi možda mogao dopustiti pod uvjetom da je u krevetu još nekoliko djevojaka, ali to se do sada nije pokazalo kao pametan potez.
5. Djevojka , jasno, mora biti u mom krevetu, a ne na nekom drugom krevetu u sobi, kako bi se (ukoliko se usred noći probudim) mogao neposredno uvjeriti u njenu prisutnost. Također, mora biti gola kako bi bio siguran da ne skriva nikakvo oružje. I sad postaje još jasnije kolika je važnost razloga iznesenim pod rednim brojem 2.
6. Djevojke također pokazuju veću sklonost donošenju doručka u krevet, što je vrlina koji iznimno cijenim i poštujem.
Želio bih izraziti i svoje moralno zgražanje nad osobama koje se pretvaraju da su aseksualne samo kako bi druge ljude navele da im dokažu da nisu. Također bi iskoristio ovu priliku da kažem ljudima sa seksualnim nagonima da moje stanje ne shvaćaju kao izazov, nije lako svaki dan buditi se kraj izazovne, poželjne djevojke koja vjeruje da je baš ona ta koja će pobuditi erupcije lave iz kratera mog visećeg vulkana. Do sada sam hrabro, stoički podnosio nage manekenke u svom krevetu, ali me već lagano počinju živcirati. Ponavljam da je san važan za normalno funkcioniranje. Ipak, ako vjeruju da se mogu dostatno obuzdati, pružit ću napaljenim djevojkama još koju šansu. Prednost svakako imaju aseksualne djevojke!
Gospodine Spotted, od srca Vam zahvaljujem i raduje me nada u uspješnu poslovnu suradnju.
Jedna stara kineska poslovica glasi: “Nikad ne vjeruj starim kineskim poslovicama.” Djevojke dečkima daju loše savjete o tom što djevojke vole, jer su sve djevojke u dosluhu. Savršeno su povezane, organizirane, i gorljivo usmjerene podjarmljivanju muškadije i obespravljivanju dječaka, mladića dapače muškaraca. S tim u vezi, svaka misao, riječ, djelo i propust koji zagorčava život čovjeka koji nije žena, dobro je došao. Ne kaže se uzalud: samo je jedan dan žena, sve ostalo su noći vještica. Iako žene pripadaju jednom od najboljih, ako ne i najboljem spolu u povijesti čovječanstva, to im ne daje za pravo da rade ono što rado rade. Da mi je kuna za svaku ženu koja mi je slomila srce, odavno bih imao novaca za transplataciju. Ovako, umrijet ću od aritmije, mogu podnijeti samo toliko lomova prije nego se naruši harmonija otkucaja. Karma je jedino objašnjenje! U prošlom životu sam bio Petrarkina Laura, ili kralj Hernik VIII.
Nisi imala pravo ljutiti se, i proklinjati profesora/profesoricu kada te tjerao/tjerala da se pripremiš za odgovaranje književnosti. Imaj empatije, ne nanosi se tebi nepravda, tekstovi u čitanci natopljeni su muškim suzama. I ne usuđuj se spominjati mi Vesnu Parun! Zar ćeš broj žrtava 100godišnjeg rata uspoređivati s brojem žrtava automobilske nesreće? Jedno slomljeno srce je tragedija, milijuni slomljenih srdaca su statistika – ponavljaš sebi poput mantre dok nanosiš ruž na usne, i cipele s visokom petom prije subotnjeg izlaska. Bolje da jedan čovjek propadne za narod, nego da cijeli narod propadne – ponavljaš si, ostavljajući si beskrajne mogućnosti otvorene. Moje poruke čitaš prijateljicama, smijete se. Da si pristala ja bi nestao, moju bi oporuku čitala svojim prijateljicama, smijale bi se.
Možda nisam najbolji za tebe. Istina je da sam ružan, ali sam zato glup i nesposoban! Ljepota je prolazna, ružnoća ostaje. Još uvijek se dovoljno cijenim da se držim podalje od tebe, jer te želim a ti mene ne. To je ponižavajuće. I zato nisam mahao tebi, mahao sam svom odrazu u tvojim naočalama. Zašto si mi , dovraga, tako prekrasna i onda kad te prezirem?
Za tobom sam čeznuo čitav život … A onda se sve promjenilo, napunio sam 4 godine. Tata je kupio televiziju i počeo sam gledati crtiće. Nekad bi me poneka ženska junakinja podsjetila na tebe, a kad bi igrao Super Maria na nitendu, zamišljao sam da sam ja glavni junak, a ti princeza koju spašavam na kraju. Za tebe nije bilo mjesta u crtićima o životinjama, niti akcijskim igricama. Zaboravljao sam te igrajući nogomet. Jutrom je moja pažnja bila posvećena čokolinu, a kad bih te se poslije dnevnika, u kasnim večerima sjetio u svom krevetu, utjehu bi tražio u zagrljaju plišanog medvjeda. Umjesto da se topim u moru ljubavi prema tebi, s rukavicama na rukama brćkao sam se u plićacima didovog i naninog zavičaja. Trgao sam latice i pitao se voliš li me ili ne, trpio sam udarce vrtlarstvom opčinjene majke i pitao se voli li me mama ili ne. Slušao sam ljubavne pjesme zbora Zagrebačkih mališana, ali bih te brzo zaboravio kad bi stric uzeo radio da pusti kazetu Jimi Hendrixa. Dok je juha bila vruća izgarao sam od ljubavi za tebe, ali čim bi se ohladila istraživao sam manistru na slova. Nekad bih njome napisao tvoje ime, bio sam napredan, rano sam počeo čitati. Ali čim sam otkrio Nikicu, Koka, Vlak u snijegu, i 10 000 milja pod morem u mojim mislim za tebe nije bilo mjesta. Za mene si bila broj jedan, dok me tata nije naučio brojeve, od tada sam najviše uživao u matematici. Vidio bih te nekad na nedjeljnoj misi za djecu, ali kad bih došao doma promatrao sam slike iz Biblije za djecu, bila si super ali Samson je sam izmlatio stotine Filistejaca! Kad bih te vidio na putu u vrtić, želio sam što duže u svojoj glavi zadržati tvoju sliku, ali mi je to smetalo kad bih igrao memory pa nisam mislio na tebe. Ali ono što je prerezalo sve spone koje su me vezale za tebe, kad si rekla da sam premali da s tobom i tvojim prijateljicama igram graničara.
Imam određen broj zanimljivih ideja koje bi bilo dobro uobličiti u kakav tekstić. Kako sam prilično lijen, poprilično neopterećen (ne)popularnošću ovog bloga te slično neopterećen sujetom, odlučio sam raspisati tjeralicu: traži se razrada nekih mojih ideja. Priče: žive ili mrtve, pravopisno i stilski primjerene ili neprimjerne, ideološki obilježene ili neutralne. Uglavnom, ideje koje mi muče svijest i zauzimaju hard ( masa .doc file-ova od par kilobajta 😀 ), a nisam dovoljno zainteresiran da krenem u potjeru za njihovim konačnim oblikom:
a) priča radnog naziva “Mit o dnevnom boravku”. Radi se o priči u obliku dijaloga, inspiriranoj Platonovim mitom o špilji, iz njegove Države. Gdje prikovani ljudi, umjesto u sjene, gledaju u zabavni tv program, sve dok jednog od njih ne oslobode i natjeraju da gleda HRT3. / palo mi je na pamet gomila zgodnih detalja koji bi se tu mogli ubacit /
b) priča radnog naziva “Rečenice razgovaraju”. Ova ideja se može naslutiti iz jednog prijašnjeg zapisa. Susrećemo na početku priče starog slavnog književnika koji je odlučio napisati najbolji roman ikad *, ujedno i svoju posljednju knjigu. Rečenice se guraju u njegovu svijest, kako bi si osigurale mjesto u tom romanu. Međusobno se vrijeđaju zbog svojih stilskih ili gramatičkih svojstava. (“Te rekcije u tvojim sintagmemima o erotskom odnosu ne bi potakle erekciju 13godišnjaku. Što se praviš važna svojim znanjem sintakse, misliš da on piše lingvistički udžbenik? Ha, glupačo ti si svoj sadržaj potrošila na ismijavanje njenih nedostataka! A ti kao nisi? “)
– Inspiracija za ovo mi je došla kad sam pisao jedan raniji zapis, i nemajući ideje kako nastaviti napisao “Baš me zanima kako će sljedeća rečenica izgledati!”. Iza toga, na moje iznenađenje i blago oduševljenje krenule su rečenice: “O pokazao si interes za mene, priznaj da te napaljujem! Zanima te ta kuja, a što je sa mnom, mene pišeš bez osjećaja? Polako, polako kolegice, pa nećemo se valjda svađati oko naklonosti debila koji nas je napisao?”
c) priča radnog naziva “Rasprave u medijskom prostoru”. Našvrabao sam nešto prije par mjeseci, idem potražit na kompu da dobijete ideju. Aha, evo ga:
Tako je ponovno izbila bjesomučna rasprava. “Logika je na
našoj strani!” – vikali su zastupnici teze. “Da, ali je zato kontradikcija na našoj strani!” – uzvraćali su zastupnici protuteze. “To nema smisla.” – urlikali su prvi. “Čak je i besmisao na našoj strani!” – spremno su galamili drugi.
– nije ideja toliko glupa koliko se čini, ali ne želim dati više smjernica za ovo.
d) glupe ideje za ekonomski oporavak, radni naziv “Radni naziv skupa glupih ideja za ekonomski oporavak”. Na početku priče susrećemo dva pijanca ispred Zadranke ( dućan, koji je Konzum preuzeo) i oni međusobno izmjenjuju zamisli. Evo primjer jedne zamisli:
– slušaj Nediljko života ti, kažu da nam je velik vanjski dug.
– kažu, bogami! Gadno!
– a slušaj ti mene. Ako san ja nekom dužan? Jel to moj problem, ili problem onoga kome san dužan?
– Ako te nemere pribit, onda je njegov problem krvi ti Zeusove.
– Šta se onda imamo sekirat? Zadužimo se kol’ko god možemo i sve u vojsku uložiš..
– Imaš ti pravo! Lukavo, manistre mi! Kad dođu na naplatu dugovi, ‘ko će nam smit išta reć’ ako smo naoružani?!
f) priča radnog naziva “Zašto filozofi nemaju sriće u ljubavi?”. U priči nije riječ o ljubavi prema mudrosti. Zapravo, od ovog bi se dalo napravit roman, s svakim poglavljem posvećenim filozofu specifičnog usmjerenja. Ovo je toliko zahvalna tema, da ću navest samo dvije idejice: mislioc koji curi na njenu tvrdnju da ga voli odgovara da u to sumnja jer ne može imat neposredni uvid u njena mentalna stanja (ako ona uopće postoje). Ili recimo, skeptik koji smatra da je svaki sud jednako opravdan kao i njegova negacija, pa se uzdržava od izricanja sudova, a cure ga odje*aju “jer je mutav.” 🙂
————————————————————————————————-
to je to, pet je tjeralica valjda dosta za početak.
– ako se nijednom čitatelju ne da ovo pisat, možete mi bar u komentarima reći koja vam se od ovih tema čini najbolja, pa ću onda tu napisati, kad uhvatim volje, strpljenja, pažnje, vremena, i nečeg duhovitog što na neočekivan način nadopunjuje ovaj niz.
* jedna simpatična kroatistica, lektorica pričala je kako joj ovaj “ikad” na kraju rečenice ili surečenice strašno ide na živce. Složio sam se s njom i rekao da je to najgora greška ikad. 🙂
Autor R
p.s. Nije mi jasno kako me nijedna marketinška agencija nije zaposlila do sad. Imam više slogana od Jadrana Dogana. Na proizvod kojem smsilim reklamu, svaki bi čovjek novac rađe spiska nego na novi album Elia Piska. Od Dubrovnika do Pule, ravan mi je samo Edison Edo Čule. U vašem će pamćenju moj plakat lakše mjesto nać, nego u ženskim snovima nagi Mladen Burnać.
p.p.s. Edo Čule, ispričavam se što sam te stavio u niz s ovim kvazikantautorima koji ti nisu do pojačala.
“ICQ poruke više nisu misteriozne koliko jadne” – Nebu
Valja promatrati jedan zaboravljeni, zagubljeni, zaguljeni svijet. Treba pričati smetnute, sentimentalne, sumanute priče. Morali bismo se prisjetiti minornih a megalomanskih, mahnitih persona.
Gdje je nestala Đurđa iz drugog ce Hotelijersko-turističke koja je tako nadahnuto pisala o dečkima iz košarkaške reprezentacije svoje škole te ludim subotnjim izlascima do ponoć manje kvarat? Što je s Matijom iz Pomorske koji nas je redovito uveseljavao oštroumnim analizama ponude žena u našem gradu? Gdje je Miki koji je hrabro i ustrajno razotkrivao korupciju i zakulisne igre u školi košarke ABC? Kako smo, za ime Boga, izgubili iz vida Anu i njeno britko, rječito razotkrivanje roditeljskih nedosljednosti i dvostrukih standarda?
“Po ovoj našoj planeti hodaju ljudi. Među njima bilo je i velikana o kojima i povijest (op. a. ne) piše. Sada ćete čuti nešto više.” – pripovijedao je Špiro Guberina kroz usta svog alter-ega Špire Špule u kultnoj emisiji za djecu Zlatna nit, a taj me citat vječito gurka da ne usnem u zaborav, te uvijek iznova budi reminiscencije o nadnaravnom, nadrealnom i životnom energijom nabijenom prostoru zadarskih blogera od prije ,kojih, 7-8 godina. Nemali bi broj puta žustro u stranu bacio Nietzsche-ovog Zarathustru, Kierkegaard-ov Strah i Drhtanje ili neko drugo trivijalno štivo kad bi ugledao da je porastao brojčanik pristigle pošte na net.hr-u, elektronskim putem noseći mi radosnu vijest da se Kika-mica ponovo latila pera (tj. tipkovnice) . Riječima ne mogu opisati oduševljenje i žar kojim sam čitao te lucidne, dramatične retke o pokvarenim profesorima koji ju preziru ili o onoj glupoj Teuti koja je opet opiturala kosu i misli da je strašno kul.
Danas, godinama poslije zenita blogerske renesanse kojoj je, za razliku od prethodnih perioda internetskog izraza, u središtu konačno bio tinejdžer, zastanem pun sjete i pitam se gdje su ti ljudi? Jer oni su, dakako, već ljudi. Konobar koji me je upravo poslužio, nije li to Ante koji me iznenađivao kratkim izvještajima o tome što je toga dana jeo, koliko je sati spavao i koliko je vremena proveo na wc-u? Mlada žena koja prolazi, pa to bi mogla biti Slavica! Neshvaćeno čeljade koje je pisalo nadahnutu poeziju bez rime, bez ritma, bez stilskih figura i konačno bez smisla…
Oni su tu, među nama. Osvrni se oko sebe za vrijeme predavanja, možda je u klupi iza tvoje. Ogledaj se u Konzumu, pogledaj iza sebe u redu na FINA-i, zaviri na štand, promotri na znanstvenom simpoziju ili primjeti dok mijenjaš programe na tv-u.
Što je bilo, prošlo je. Što nas je prolazeći dotaklo, uvijek nam se iznova vraća.
AutorR
Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili blogovima, sasvim je slučajna.
Grčki filozof Platon (pravim imenom Aristokles) izvršio je izniman utjecaj na razvoj zapadne misli. Njegov utjecaj je toliki da A.N. Whitehead kaže da se čitava Europska filozofija sastoji samo od niz zapisa na margini uz Platonova djela. No jesmo li uistinu svjesni pravog dometa Platonova stvaralaštva?
U ovom radu se nastoji pokazati da je Marko Perković Thompson svoju uspješnicu “Bojna Čavoglave” zapravo prepisao upravo od Platona. Pogledajmo izvorni Platonov tekst (koji se nalazi u jedanaestoj knjizi Platonove Države) u nadahnutom prijevodu pok. Tomislava Ladana
Za Um! Spremni!
U Agori na izvoru zapadne civilizacijeeee Stala braća da objasne naše pojmove! Stala braća da objasne naše pojmove!
Stoji Zenon do Platona, mi smo filozofiiii Logos nećete, vi bez nas, nikad pojmiti! Logos nećete, vi bez nas, nikad pojmiti!
Reče Sokrat, ništa ne znam, osim ovogaaaa: Rodit ću ti u umu znanje, to je majeutika! Rodit ću ti u umu znanje, to je majeutika!
Premisa naprijed, dokaz sljedi, zaključuju sad sviiii Za Um braćo, za shvaćanje, borimo se mi! Za Um braćo, za shvaćanje, borimo se mi!
Čujte grčki relativisti, bando sofistiiiii: Stići će vas naše teorije i u postmoderni! Stići će vas naše teorije i u postmoderni!
Stići će vas empirizam to već svatko zna! Sudit će vam logičari iz Cambridge-a! Sudit će vam logičari iz Cambridge-a!
Čujte sada poruku od čiče Diogena! Daj mi bačvu, ak je puna, popijem je ja! Daj mi bačvu, ak je puna, popijem je ja! 1
Oj Atenjani, braćo mila s Agore! Pisat o vama će sve povijesti filozofije! Pisat o vama će sve povijesti filozofije!
Radi usporedbe, i daljnje stilske te ritimčke analize donosimo i Perkovićev plagijat ( preporučamo , iz didaktičkih razloga, tekst Platonove “Bojna Agora” čitati uporedo s slušanjem Perkovića):
_____________________________________________
1 U nekim fragmentima umjesto predzadnje strofe nalazimo
“Čujte sada poruku od čiče Platona:
Ne ulazi mi ti u kuću, ak ti je strana geometrija!
Ne ulazi mi ti u kuću, ak ti je strana geometrija!”
Vjeruje se da je taj stih zamjenjen gore napisanim radi Platonova obračuna s Diogenom, u vezi slavnog incidenta s definicijom čovjeka kao ptice bez perja.
////Puni članak bit će dostupan u novom broju časopisa Filozofska istraživanja .
Bliži nam se Valentinovo, dan zaljubljenih (iskreno: nemam pojma kad je Valentinovo, ali vidio sam danas dvoje ljudi da se drže za ruke pa sigurno nije daleko). Svakog dana u svijetu u kojem živimo, umiremo, radimo i tuširamo se; rađa se nova ljubavna priča. Iz pregršt takvih slučajeva, autor ovih redaka koje s oduševljenjem čitate (da baš!) odabrao je jedan. Ni po čemu nije posebna ta ljubavna priča, ona sljedi u literaturi već mnogo puta viđen obrazac. Radi se o šabloni po kojoj su pisali svi veliki pisci ljubavnih priča: počinje s glupim uletom u disku, nastavlja se neželjenom trudnoćom i ženidbom zbog prisile roditelja, zatim slijedi par usranih godina, razvod i kraj priče.
1. faza (upoznavanje)
Naš junak, smislimo za njega neko dobro ime koje još nije iskorišteno u ljubavnim pričama, na primjer Romeo. Dakle, Romeo je stajao leđima naslonjen na šank u noćnom klubu. Iako je već bio prilično pijan, u ruci je držao čašu s pelinom i svako toliko gucnuo iz nje. Do njega je stajala prilično dotjerana djevojka koju nije poznavao, i vješto je odbijala nalete uletavača (da ne kažem ulete naletavača). Djevojci je netko upravo rekao da je toliko voli da bi život dao za nju, kad se Romeo umješao i prokomentirao: “Pusti njega, ja te toliko volim da bi ti unatoč trenutnoj gospodarskoj situaciji bio jamac za kredit.” Bila je to prva zanimljiva stvar koju je djevojka čula te večeri, stoga je odlučila upoznati se s Romeom. “Drago mi je, Julija!” (ovo ime sigurno niste očekivali!) reče djevojka i pruži ruku, i tako postade junakinjom naše priče.
2. faza (prokreacija)
/ova faza se dijeli na profazu, metafazu, anafazu i telofazu (za detalje pogledati udžbenik iz biologije)/
Romeo i Julija bili su mladi, otkrili su čari seksualnog života i dogodilo im se ono što se dogodi mnogim mladim nedovoljno opreznim ljudima: blagajnica u Konzumu vratila im je 5 kuna manje kusura.
3. faza (zahlađenje odnosa)
Nakon nekoliko godina odnosi između Julije i Romea su zahladili, iskra se ugasila pa su oboje mnogo svog slobodnog vremena provodili na Iskrici. Događaji poput sljedećeg bili su česti: “Voliš li me!” – upita ona puna nade. “Ne samo da te volim, ne samo da bi umro za tebe, nego bi ti dao i žvaku.” – odgovori on. “Daš mi onda žvaku?” – upita. “Sorry ovo mi je zadnja.” – odgovori on i ubaci orbit u usta.
4. faza (“Kad mogu spasit što se spasit da, ja ne odustajem!”)
Ogorčeni i umorni od stalnih svađa, razmirica i neslaganja, zbog kojih je najviše patio njihov sin Klaudije; Romeo i Julija odlučili su napraviti nešto da poboljšaju stanje. Sjetili su se kako su nekad strastveno zajedno igrali Monopoly, pa su odlučili igrajući tu igru pokušati oživjeti nekadašnju strast i zajedništvo. Cijeli tjedan su igrali i stvari u njihvom ljubavnom životu krenule su nabolje. Igrajući tako osmi dan zaredom Monopoly, Romeo primjeti da Julija kradomice iz banke izvlači novčanice. Pustio ju je neko vrijeme ali tada progovori: “Pazi što radiš ženo, znam da varaš!”
Julija je zastala ukipljeno i širom otvorila usta. U šoku i nevjerici počela se pravdati: “Bilo je to samo jednom, išlo nam je loše. Nismo se seksali mjesec dana, Radimir je bio tu. I bio je tako nježan i pun razumijevanja, a ja sam malo više popila. Oprosti mi Romeo molim te! Moraš mi oprostiti!”
5. faza ( razvod)
Julija i Romeo su se razveli i nekoliko se godina nisu vidjeli, kad je Romeo hodajući gradom zla ne misleć naišao na Juliju i njenog novog dečka. Svađala se s novim dečkom, ali kad je naišao Romeo umirila se i upoznala ih. “Pogledaj ga! Što ti je on mogao pružiti a da ja ne mogu?” – nadmeno reče Julijin novi dečko Hamlet. “Samo gonoreju i sifilis.” – reče Romeo i produži.
6. faza (ne da mi se više pisati, idem leći, sutra moran na faks…)
Koji bi posao ja savršeno obavljao? Pa, kad bi nekim spletom okolnosti postojalo nešto suprotno suicide hotline-u, znate onim telefonskim službama koje zovu očajni ljudi koji su se odlučili na samoubojstvo pa traže zadnji tračak nade, riječ podrške koja će ih odvratiti od strahotne odluke. E, pa kad bi postojalo nešto suprotno tome, ja bi bio stvoren za taj posao. Kad bi postojala neka telefonska centrala koju nazivaju ljudi koji su uspješni, optimistični, bogati, pametni, zgodni i imaju pregršt razloga za život. Javljao bi se takvim ljudima na telefonske pozive i nagovarao ih da se ubiju. Mislim da bi u tome bio prilično uspješan, u crpljenju životne radosti iz duša sretnih ljudi…
Jednom sam otišao na razgovor za posao u jednu vrlo poznatu i uspješnu multinacionalnu kompaniju. Nakon što sam na razgovoru proveo desetak minuta, poslovođa je dao otkaz i ubio se, u svom oproštajnom pismu me je optužio da sam mu isisao volju za životom. Jasno, njegova obitelj je podigla optužnicu protiv mene. Na sudu sam se branio bez odvjetnika, samostalno sam zastupao svoj slučaj. Branio sam se neuračunljivošću. Sucu nije bilo jasno kako očekujem da me se shvati ozbiljno ako sam sebe branim i pozivam se na vlastitu neuračunljivost. Naravno, čovjek me nije jasno shvatio. Objasnio sam mu da se ne branim pozivajući se na vlastitu neuračunljivost, već na neuračunljivost svih ostalih u postupku: ljudi koji su podigli optužnicu, tužitelja, porote, samog suca, zaštitara i naposljetku aparata za kavu u hodniku pred sudnicom koji mi je progutao pet kuna.
Kako je završilo? Sudac je presudio smrtnom kaznom, ali ne za mene. Na smrt su osuđeni ljudi koji su podigli optužnicu, tužitelj, porota, zaštitar, novinar koji se slučajno zatekao u sudnici za vrijeme donošenja presude i sam sudac. Aparat za kavu bio je otpremljen na smetlište.
*naslov je referenca na naslov jedne Marquezove knjige
Imam sto i jednu godinu i djevac sam, još čekam onu pravu. I praunuci, sa svojih sedam, osam godina me sprdaju što još nisam jeba. Kakvo je to poštovanje prema starijem? Ja sam svojeg pradjeda i prabaku iznimno cijenio i poštivao. Bili su strašno senilni pa bih svakih pola sata otišao do njih i ispričao im isti vic i svaki put bi umirali od smijeha. Kako to da nisam jeba? Pravdam se, kad sam bio mlad bila je gospodarska kriza, kurve su bile preskupe. A ostale žene? One koje nisu kurve (kad je Daleka Obala bila popularna već sam bio prestar da ih slušam), što je s njima? Žene nisu racionalna bića, argument za to je činjenica da ja nikad nisam imao curu. Jasno žene će svoju racionalnost braniti pozivajući se na upravo isti taj argument. Sjećam se jedne rasprave koju smo prijatelj i ja vodili s nekim djevojkama. One su tvrdile da su nama muškarcima u glavi samo perverzarije, da samo mislimo na seks i tako dalje. Prijatelj, inače okorjeli jebač, je kontrirao izvrsnim argumentom “Da nema žena ja bi još bio djevac!”. A što je s homićima? Za mene je homoseksualnost bolest, iz jednostavnog razloga što sigurno boli kad ga primaš u guzu. Zapravo sam do te mjere homofoban da mi je i masturbacija odbojna. I ona je oblik seksa s muškarcem. S muškarcima se ne jebem, pa ni sa samim sobom! Pornići? Porniće volim, smiješni su. Evo pogledajte ovu sličicu:
A sad me ispričajte, idem napisat još jedan oglas za rubriku veze i poznanstva.
Listfull Thinking
Djevojka koja piše liste, jako duhovite liste koje rado listam tako mi lista smokve! Jezik je engleski, ako znate engleski svakako čitajte, ako ne znate naučite ga, isplati se samo radi ovog bloga!
Uvod u filosofiju
izvrstan uvod u filosofiju, nastao sabiranjem i komentarima filosofski relevantnih tekstova za pojedinu temu. Svakako provjerite! ;)
Pipanje i pipavo propupavanje 