Mladenačka ljubav

Stajao je uspravno i gledao u ravnicu koja se prostirala pred njim poput košulje koju brižna domaćica prostire pritom psujući svog imbecilnog muža koji nije u stanju ne proliti se dok pije kavu. Bojao se zakoračiti na ravnicu, jer što ako se onaj poludjeli manijak Škoro koji je svima zaprijetio da mu ne diraju ravnicu dok se ne vrati, odjednom pojavi?
Ime našeg junaka bilo je Joe, što je poprilično neobično ime za jednog slavonca, koji svira u tamburaškom sastavu, radi u vinogradu, ne nosi starke i nema dormeo madrac. Joe je maštao o Ani koja je bila najljepša djevojka u Grabi, malom mjestancu pored Đakova koje je brojalo deset stanovnika i od toga dvije djevojke. “Oh Ana, ti si jedina djevojka koja ima obje noge i samo jednu glavu u našem mjestu” zaneseno je promišljao Joe držeći se za kobasicu. Pojeo je sav kulen, te je ostalo samo nekih kobasica koje mu je poklonila susjedova baka. I dalje je gledao u ravnicu nadajući se da će njome proći Ana s motikom na putu u polje. “Što radi onaj naš bolesni sin tamo pred ravnicom u 11 navečer?” upitao je zabrinuti otac nehajnu majku. “Što me briga, ionako nije moj! Znam da si mi ga podvalio nevjerni gade!” – uzvratila je majka koja je propustila ne samo sve satove seksualnog odgoja, već i sve sate biologije i prirode i društva. Seksualni odgoj zato što je vjerovala u primat prakse pred teorijom, biologiju zato što je bila prvi sat a prirodu i društvo zato što je bila introvert pa se po prirodi klonila društva. Zabrinuti roditelji nastavili su buljiti u televizor dok je njihov buljavi sin buljio u ravnicu nadajući se da će se jednoglava Ana pojaviti. Ana koja je bila najveća ljepotica u selu, stoga što je imala barem jednu ali ne više od dvije glave, uopće nije doživljavala Joe-a. Ne bi ni znala da on postoji da nije trebala nekog da joj rješava domaću zadaću iz matematike, a kad je otkrila stranicu wolframalpha istog trenutka je zaboravila na Joe-a. Ukratko, ponašala se kao što se svaka lijepa i mlada djevojka koja je svjesna svoje ljepote ponaša: kao jebena kraljica Viktorija! Joe je bio tužan jer Ane nije bilo na vidiku i nije mogao napojiti oči njenom anđeonskom ljepotom. Umjesto toga otišao je iza kuće u ćumez napojiti prasce koje je njegova obitelj uzgajala. Polako je i pažljivo sipao napoj u posudu u prasetinjaku poput ljubomorne djevojke koja sipa cijanid u čaj svom nevjernom dečku. Zanio se i udubio u posao. “Ah, ljetna večer! Tolike mogućnosti…” čuo je neki hrapavi glas koji ga je prestrašio. Bio je to stari Maksimilijan. “Dobra večer gospodine Maksilimilijane!” odvrati srdačno ali bojažljivo mladi Joe. Bojažljivo jer su svi u selu pomalo zazirali od starog Maksimilijana. Govorilo se da je taj devedesetogodišnjak nekad bio u partizanima ali je bio toliko brutalan da su ga izbacili, nekon toga je bio u ustašama ali i za njih je bio preokrutan, pokušao je napraviti karijeru u njemačkoj za vrijeme Hitlerove vladavine, ali je Furer izjavio da ne želi da ga se povezuje s takvim monstrumom i nije Maksimilijanu odobrio radnu vizu. Zadnjih je godina Maksimilijan živio mirno i povučeno, zabavljao se loveći šumske lovce na jelene, ponekim poslom za tajne službe te je redovito pratio show Nove tv Tvoje Lice Zvuči Poznato. “Primjetio sam čežnju u tvojim mladenačkim očima dok si promatrao ravnicu” – primjeti dobrodušno Maksimilijan. “Ja? Da, ovaj, imam astigmatizam..” – odvrati zbunjeno Joe. “Osjećam, a ispravi me ako griješim, da ti nešto tišti grud, neka neispunjna želja?” “Pa, ponestalo nam je kulena…” – odvratio je sramežljivi Joe, naslućujući na što zapravo Maksimilijan cilja. “Slijedi me u mračnu noć dobri dječače, želim ti nešto pokazati. Obradovat ćeš se!” – predloži Maksimilijan. Joe je slijedio Maksimilijana iz poslušnosti i poštovanja kakvo priliči iskazivati jednom starijem masovnom ubojici koji ti u svakom trenutku može isčupati glavu. Kad su zašli dublje u šumu, na jednoj čistini pokraj potoka nalazio se Maksimilijanov Renault 4. “Zatvori oči, ovo je iznenađenje!” – reče Maksimilijan uzbuđeno. Maksimilijan je zatvorio oči i nestrpljivo očekujući trenutak kad će ih opet smjeti otvoriti čuo je škljocanje ključa u bravi. “Sad ih možeš otvoriti!” – reče Maksimiliijan. Kad je otvorio oči, Joe je ugledao prekrasnu jednoglavu djevojku kako ga zacakljenih očiju promatra iz portapaka. Bio je tako osupnut njenom ljepotom da nije niti primjetio da su joj ruke i noge zavezane te da ima čarapu zabijenu u usta. “Ostavit ću malo vas mlade golupčiće da se proveselite!” namignuvši Joe-u stari prekaljeni borac izgubi se u šumi. Joe je izvadio čarapu iz Aninih usta i tada je njeno mumljanje dobilo razgovijetniji oblik “Ti bolesni gade! Jadni bijedniče! Bijedni jadniče! Krembilni kretenu! Imberlani idiote!” “Oprosti, znam da sam kriv” – ispričavao se Joe – “ali taj je zadatak bio stvarno težak, nisam namjerno pogriješio, čak sam i provjerio, bilo je to davno mislio sam da si zaboravila na tu domaću zadaću!” Ana je ostala zapanjena i gledala je tupo u Joe-a poput djevojke koju je oteo i zavezao umirovljeni monstrum, ubacio je u portapak auta i u zabitom djelu šume prepustio na milost i nemilost raspomamljenog štrebera koji misli da je ljuta zbog toga što je pogriješio dok joj je rješavao domaću zadaću prije pet godina. “Slušaj me govno malo! Odveži mi ruke i noge da te mogu ubiti i onda pobjeći od odavde!”
– koncizno će Ana. Bilo je to nešto najromantičnije što je Joe u životu čuo, i to samo stoga što je izlazilo iz Aninih usta i bilo namjenjeno njemu a nije bila pljuvačka kao prije nekoliko godina. “Ana, sve će biti u redu, sakrit ćemo se od Maksimilijana, pobjeći ćemo, ne brini! Nisam ga ja na ovo nagovorio vjeruj mi ljubavi!” “Ljubavi?! Kome ti ljubavi, tupavi tupsone?!” – zgroženo će jednoglava. Joe je brzo odvezao Ani ruke i noge te je ona počela šprintati šumom. “Čekaj, našao sam tvoju odjeću na prednjem sicu! Barem se obuci!” – vikao je Joe trčeći za njom, nakon što je probušio gume na Renaultu. Trčali su panično kroz šumu stalno se osvrčući da provjere trči li starac s štapom za hodanje za njima. Približavali su se kući s svinjcem, Joe je molio Anu da se barem nakratko skrije kod njega. “Tvoja kuća je predaleko! Može te zaskočiti!” – uvjeravao ju je Joe. “Pristajem ljigavi!” Zadihani su kucali na vrata i napokon ih je otvorilia Joe-ova majka. “Oh, djeco! Uđite, uđite! Ana dušo! Taman sam pristavila čaj, imamo i gosta uđite ga pozdraviti…”